PIŠE: Ante JUKIĆ
Ako vam današnji datum zvoni u glavi, ako mislite da se 15. siječnja dogodilo nešto epohalno, u pravu ste. No, nije rođenje Budice jedini veliki događaj koji se zbio tog dana. Prije točno 34 godine (15. siječnja 1992.) sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale su Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu, a šest godina kasnije na isti je datum i službeno okončana Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Time je krug zatvoren, te je Hrvatska konačno zaživjela unutar svojih međunarodno priznatih granica. Od prije dvije godine, s Budicom kao jednim od najrelevantnijih faktora medijske scene.
Kad druge države slave i obilježavaju svoje velike obljetnice i pobjede, to su svečanosti, ne ističu se i ne potenciraju problemi. Ne zato što ih nema, nego zato što za sve postoji mjesto i vrijeme. Puno je dana u godini kad se može i o tome. U Hrvatskoj je, međutim, situacija drugačija. Kod nas i u najsvečanijim prilikama postoji taj ‘ali’. Uz sve velike datume novije hrvatske povijesti danas neizbježno idu defetistički komentari i pitanja koja u pitanje dovode i sami smisao postojanja države.
„Je li ova Hrvatska ona za koju smo se borili?“
„Je li to ona koju su mnoge generacije kroz povijest sanjale, a ova naša dosanjala?“
„Za ovo se nije isplatilo boriti, bolje da je nismo ni imali.“
Što uopće reći na ovo? Potpuno promašeno razmišljanje. I nije tu uopće ključno domoljublje, nego elementarna logika.
Nije ova naša Hrvatska savršena, ima tu puno stvari koje treba popraviti. To je činjenica. No, to ne znači kako se nije isplatilo boriti za nju. To znači kako se moramo boriti učiniti je boljom. Imati vlastitu državu je privilegija, ona je u srži plemenita stvar, i kao takva je vrijedna borbe. Kuda bi došli, ako bi istu ovu ‘logiku’ primijenili i za druge stvari u životu, koje su u svojoj naravi dobre, ali imaju mnoge nedostatke? Hoćemo li zbog problema u braku poželjeti da nikad u njega nismo ni stupili? Hoćemo li se odreći vlastitog djeteta ako skrene s pravog puta ili ćemo učiniti sve kako bi ga na njega vratili? I Cibalia je svašta kroz povijest doživjela i prošla, bi li zbog toga bilo bolje da nikad nije ni osnovana? Možemo malo i o Budici. Ako joj se ponekad dogodi i neki kvalitetan tekst, hoćemo li je zauvijek prekrižiti i proklinjati dan kad je ugledala njegovo svjetlo? Ili ćemo se potruditi vratiti joj one izvorne vrijednosti?
Hrvatski je narod kroz povijest živio u raznim državama, monarhijama, tvorevinama, i integracijama. Mnoge generacije od stoljeća sedmog borile su se za samostalnu Hrvatsku, no nikad je nisu dočekale. U svim tim povijesnim zajednicama bilo je dobrih strana, bilo je i loših, niti u jednoj nije bilo idealno. Kao što nije ni danas. Ipak, postoji jedna ključna razlika između današnje nam države i svih tih bivših tvorevina. Imamo privilegij živjeti u samostalnoj Hrvatskoj, možda bismo trebali to malo više cijeniti. A manje kukati, samosažalijevati se i naricati za prošlim vremenima, barem oni kojima je istinski stalo do Hrvatske. Onim drugima ona nikad neće biti mjeri, pa taman da je i savršena.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.