PIŠE: Ante JUKIĆ
Koliko god sebi ponavljao kako me ništa, ali baš ništa ne bi smjelo iznenaditi kad su mediji u pitanju, ne pomaže. Uvijek se pojavi nešto. Jučer sam tako naletio na tekst o trešnjama na zagrebačkom Dolcu. Dakle, tekst o trešnjama u veljači. I čak su i oko toga uspjeli napraviti senzaciju, skoro pa ‘prijelomnu vijest’. Zamislite vi to, cijena kilograma trešanja vrtoglavih 35 eura. U veljači.
I onda malo pročitaš komentare, pa ti postanu jasni mediji. Serviraju ono što ljudi traže, a uglavnom uvijek traže senzaciju, nepravdu, dežurnog krivca i lopove koji pljačkaju sirotinju. Nekakve normalne reakcije na članak o trešnjama u veljači i njihovoj cijeni bile bi:
„Tko uopće jede trešnje u ovo doba godine?“
„Logično je što su toliko skupe.“
„Ako se nekome jede i ako želi dati tolike novce, neka izvoli.“
„Trgovci imaju svoju računicu.“
………………………………………………………………..
Uglavnom, stvar je poprilično jasna i logična. Trešnje nisu baš jeftine ni u jeku sezone, ni kad su naše. Voće je to koje zahtjeva dosta brige, nije da uspijeva kao od šale, a nije ju lako ni obrati. Kad se na to doda okus koji je sjajan, jasno je kako se neće baš prodavati po simboličnoj cijeni. Nikad, a pogotovo neće kad pričamo o uvoznoj trešnji usred zime.
Ali, ne. Mora dio Hrvata i ovdje vidjeti socijalnu nepravdu i dežurnog krivca. Opet ti pohlepni i bezobrazni trgovci gule sirotinju, oni su prvi na tapeti. Onda imamo i bahate bogataše kojima nije problem izdvojiti toliku svotu za kilogram trešanja. Naposljetku, ne može ni bez političara, mora se nekako i njih ubaciti u priču. Oni su jedni od rijetkih koji si to mogu priuštiti, jer su i oni, naravno, lopovi. A što drug?. Svi su pohlepni i sebični, svi varaju i kradu, samo je ta jadna potlačena sirotinja poštena. Pa, eto, može samo maštati o šaci trešanja u veljači. Naravno, da su jeftine, ni to ne bi valjalo. Onda bi to bilo smeće koje nam netko želi uvaliti.
Ja, recimo, obožavam trešnje, ali ne bih ih sad jeo ni da su besplatne. Nije im vrijeme. Doći će i to kasno proljeće, zamirisat će domaća trešnja, pa ću se baciti u akciju. Nekad je dovoljno i samo preskočiti susjedovu ogradu. Što kaže moj prijatelj: „Koliko sam se samo trešanja najeo u životu, a nikad ih kupio nisam“.
Svima onima koji tako žarko žele jesti trešnje, ali su im preskupe, evo malog savjeta. Raspitajte se malo, prošećite šorom, i sigurno ćete naići na neku neobranu i vlasnika koji samo čeka nekoga za dogovor. I svi sretni i zadovoljni. Ali, to zahtjeva i ponešto truda, nije to baš lako kao vječno sipati gorčinu. Šteta, jer ove naše domaće trešnje su baš slatke.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.