PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Sada kad sam privukao vašu pažnju i kad ste postali žrtve tipičnog, ljigavog clickbait naslova, započnimo….
„Ekskluzivno: Legenda Manchester Uniteda skrivila prometnu nesreću!“
„Prijelomna vijest: Bračni brodolom ikone Lazija“,
„ Šokantno: Ljubimac Bayernovih navijača boluje od gihta!“
Popusti li nam na trenutak koncentracija i kliknemo li na spomenute pecaroške naslove većine naših portala, ubrzo saznajemo da „legenda Uniteda“ nije Roy Keane nego Chris Eagels, ne razvodi se Hernan Crespo već Gonzalo Baretto, a oboljeli „ljubimac“ je Diego Contento, a ne Gerd Müller ili neki slični „teškaš“.
Ne znate niti jednog nogometaša iz spomenutih naslova? Ne sekirajte se, i ja sam ih izguglao…
Neću ovom prilikom pisati o današnjem kvazinovinarstvu, „žutilu“ koje se objavljuje i žurnalistima koji od obrazovanja imaju samo autoškolu. Sekira me nešto drugo:
kako se dogodilo da se legendom danas proglašava svatko tko ima dva tuširanja u klubu, a ikonama ljudi koji su odigrali ukupno 27 utakmica u dvije sezone?
Jesu li se kriteriji toliko srozali da svaki litavski trećeligaš osnovan 1984. ima 60 legendi, 19 institucija i 45 idola!?
Mišljenja sam da nije teško odrediti status pojedinog igrača, trenera ili predsjednika u povijesti nekog kluba. Tri stvari su savršeno jasne i mjerljive: godine provedene u klubu, ekipni uspjesi i osobna postignuća. Ali, pošto nogomet, na sreću, još uvijek nije samo statistika i matematika, iako je na dobrom putu da se u to pretvori, ogromnu ulogu imaju i emocije.
Uzmimo za primjer Jerzyja Dudeka, bivšeg vratara Liverpoola koji je u šest sezona skupio 127 nastupa za Redse. Definitivno nisu brojke koje bi ga svrstale uz istinske gigante kluba s Anfielda, složit ćete se, a kad tome dodamo i da je u tom periodu osvojio samo dva trofeja, opravdano pomislimo da je to vratar koji bi danas u Liverpoolu bez problema mogao popiti pivo u Cavern pubu, bez da ga itko vuče za rukav i traži slikanje. Čak i kod bolesno fanatičnih Engleza…
Uuuu, kako bi se prevarili!! Iako je jedan od dva navedena trofeja onaj Lige prvaka, ni to čak nije toliko bitno; bitan je način na koji je osvojen!
Važna je ona emocija koju su Stevie G, Xabi, Sami, Carra i pogotovo Jerzy donijeli navijačima u utakmici koja će sigurno ostati upamćena kao jedna od Top 5 svih vremena u povijesti ikada do kraja svijeta zauvijek i beskonačno.
Upravo zbog toga će Anfield eruptirati kad se ovaj proćelavi Poljak, koji izgleda kao da ga je HGSS upravo doveo dehidriranog i u boroletama do njegove kamp kućice nakon noći provedene na Biokovu, ukaže na tribini i 16 godina nakon Jedne noći u Istanbulu, slika njegove obrane penala Ševi dominirat će krcatom trofejnom dvoranom, a na mirnu šetnju gradom može zaboraviti zauvijek. U pubovima bolje da ne okušava sreću, a želi li ostati trijezan, nek’ bira one Evertonove…Emocija, čista emocija!
Nego, vratimo se mi na statistiku i matematiku… I Liverpool. Gdje god zagrebeš po povijesti tog kluba, ispadaju likovi kojima su se navijači klanjali i koji će se pamtiti do, već spomenutog, kraja civilizacije. Suhoparno nabrajanje bi ubilo magiju i mitove kojima su okruženi pa ću vam samo servirati jedan strašan osvrt na 25 nezaboravnih igrača u crvenom.
I kako se onda pravi klubovi, mahom u kolijevci nogometa, oduže svojim najzaslužnijim sinovima!? Tako da im naprave dostojan oproštaj, nazovu stadione po njima, dignu im spomenike ili nešto u tom stilu. Iako su nogometaši ipak najzastupljeniji u takvim počastima, tone bronce su utrošene i na druge, ništa manje bitne, osobe. Dva vrhunska menadžera, Bob Paisley i Bill Shankley imaju spomenike u Liverpoolu, Leeds United je odao počast svojim navijačima na impresivan način, postavivši 6.000 granitnih pločica s imenima navijača i njihovim porukama kod statue Billyja Bremnera…
…ispred Celticovog stadiona spokojno sjedi svećenik…
…a u centru Nottinghama šepuri se drugi najpoznatiji stanovnik tog grada. Zašto drugi? Brian Clough je ultimativni mangup i osvajač dva Kupa prvaka s Nottingham Forestom, ali kad ti je sugrađanin Sir Robin od Locksleya a.k.a. Robin Hood, srebro izgleda sasvim u redu.
Trener Mile Petković svojevremeno je izložio zanimljivu ideju kojom bi se odala počast nekima od najznačajnijih protagonista vinkovačkog kluba. Zamisao je odlična i podsjetila me na pitanje o kojem razmišljam još od trenutka kad je Jure Jurić zabio gol u finalu Kupa:
ima li netko u našoj burnoj prošlosti tko zaslužuje spomenik, bistu ili makar spomen ploču? Netko po kome se može nazvati stadion ili možda neka ulica u Nazorovom bloku?
Mislim da, unatoč mnogim velikanima i istinskim gigantima koji su branili boje našeg kluba, za dobiti spomenik na stadionu ili u centru grada, mora se napraviti puno više. Ponovno se vraćam na činjenicu da Cibalia nema trofeja jer su oni ono nešto što ostaje zapamćeno, upisano, uklesano, oko takvih stvari se ispredaju mitovi i legende i postaju neiscrpna tema od šanka do oltara!
Subjektivan po tom pitanju, u ovom kontekstu uopće neću spominjati igrače Cibalije u posljednjih tridesetak godina i to iz više razloga; s mnogima sam prijatelj, poznanik, bivši suigrač pa sigurno ne bih mogao trezveno donositi sud. Isto tako, svi ti ljudi su živi, zdravi i relativno mladi, pa nema smisla da njihova imena vješamo po pročeljima zgrada. Za njih ima vremena, za početak bolje da sa zgrada vise vinkovački političari…
Dva igrača bih volio vidjeti kako primaju zaslužene počasti. Jedan od njih je Stjepan Stevo Bogdan, nogometaš koji je za Dinamo (V) i Cibaliju odigrao nestvarnih 447 utakmica i drži apsolutni rekord po broju nastupa! O kakvoj se cifri radi, svjedoči i sljedeća računica; igrač koji bi iduću subotu prvi put nastupio za Cibu morao bi u kontinuitetu igrati nekih 15 sezona da bi primirisao toj brojci. Dakle, ako te zaobiđu ozljede, kartoni i trener koji te ne voli, u proljeće 2037. godine dobivaš buket i sliku na centru igrališta!
Drugi igrač je ustvari prvi; Sulejman „Veličanstveni“ Halilović, po mišljenju velike većine ljudi koji gledaju, čitaju i pamte, najbolji nogometaš našeg kluba u povijesti!
Njegova statistika će reći puno, ali ne i najbitnije; 109 postignutih golova u 159 utakmica je strašna brojka za ono vrijeme, pogotovo kad igraš u klubu kao što je naš. Ali, epiteti kao „virtuoz“, „čarobnjak“ , „umjetnik“ se ne daju pretočiti u brojke!
Godina je, već spomenuta, 2037., točim gorivo (ili punim električni automobil!?) na INA-i u Radićevom bloku kad li pored mene staje kombi španjolskih registracija. Izlazi vesela ekipa navijača, odmah prepoznajem dresove Deportiva iz La Coruñe, nešto se domunđavaju i zatim jedan od njih, a izgledao je kao Zagorov pomoćnik Čiko, krene ravno na mene
(razgovor je vođen na neprevodivoj mješavini engleskog, španjolskog, hrvatskog i tjelesnog pa ću vas poštedjeti gugl trenslejta, idemo odmah s prijevodom):
– Pozdrav, mladiću ugodne vanjštine, može mala pomoć? Riknio nam je GPS, a tražimo stadion Kibalije? – pristojno mi se obrati sitni, crnomanjasti čovo, enciklopedijski primjerak stanovnika Galicije.
– Kaže se „Cibalije“, momak, „CI-BA-LI-JE!“ Vjeruj mi, poslije utakmice ćeš dobro zapamtit to ime… – nisam mogao prešutjeti ovakav kiks.
– Oprosti, prvi put ste u Ligi prvaka pa još ne znamo puno o vama. Za sada znamo da ste prvaci Hrvatske, to nam je dovoljno.
– Ma, sve u redu, ne sekiraj se, navikli smo… Nego, prije nego vam objasnim, moram te pitati; kod vas je igrao Bog nogometa (dakako, mislim na OVOGA) osobno, je l’ stvarno bio toliko dobar!?
– Najbolji!!!
– Znam, samo te provjeravam… Nego, slušaj me dobro; inače vam je najbliže i najlakše otići lijevo pa preko novog mosta, ali njega popravljaju svaki olimpijski ciklus pa je trenutno zatvoren. Vidi, sad se na „kružnom“ spustite dolje prema centru grada, dakle samo furite ulicom Ivice Šeste! Pratiš? Kad dođeš u centar, prepoznat ćeš ga po parku i spomeniku Ottu Bariću, produžiš i na semaforu skreneš lijevo. S desne strane ćeš vidjeti kafić pod svodovima, tu se sagnite i dodajte gas, prijeđete most Slavka Jankovića, vozite do parka i na kružnom skrenite desno. E sad, tu imaš dva stadiona; prvi, onaj manji za 25.000 ljudi, ti je stadion NK Lokomotive, drugog vinkovačkog prvoligaša, a malo dalje ti je „Sulejman Halilović Arena“, jazbina HNK Cibalia. Vi ste smješteni na gostujućoj tribini „Tonko Vukušić“.
– Hvala ti puno, za svoje godine iznimno zgodni stranče, šteta što samo jedna ekipa može u polufinale… Sretno!
– Sretno vama, gospodo – nasmijah se u sebi – vi prolazite pokraj Jazza…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.