✍️ Ante JUKIĆ
Hrvatska je po mnogo čemu posebna. Recimo, kad naše reprezentacije igraju velike utakmica, uvijek će netko biti sretan ishodom. Mogli smo se u to uvjeriti i posljednjih dana. Dok su rukometaši nizali pobjede i krčili put prema polufinalu, većina stanovnika Lijepe naše se radovala, svatko na svoj način. Netko to shvaća baš emotivno, drugi su opet malo staloženiji i smireniji, no svaki normalan i dobronamjeran čovjek želi pobjedu i uspjeh reprezentacije koja predstavlja državu u kojoj živi.
S jučerašnjim porazom od Nijemaca do daha su konačno došli i oni drugi, oni koji, reći ću to ovako, ne drhte pred TV ekranima ili na tribinama dok igra Hrvatska. Točnije, možda i drhte, ali iz straha od – pobjede. Njima cijela ta priča s nacionalnim zanosom i pripadnošću jednostavno ne leži, to nisu njihove vrijednosti. Groze se te euforije koja remeti njihov mir.
Poneki među njima su proračunatiji, pa svoje stavove pokušavaju zamotati u nekakvu objektivnost i staloženost, kao, oni su racionalni i ne prepuštaju se euforiji, dok priprosti svijet sve gleda kroz navijačke naočale i često ima nerealna očekivanja. Ponekad im to maskiranje uspije, no uglavnom ih je vrlo lako je prepoznati, dovoljno je tek malo iskustva. Od takvih ni traga ni glasa dok se pobjeđuje, no čim dođe poraz, eto ih sa stručnim i objektivnim analizama. Ukratko, žao im je što su ponovno bili u pravu.
Naravno, ima i onih koji se uopće ne trude skrivati, kod njih nema pretvaranja. Takvi su mi najdraži, jer ‘urbi et orbi’ potvrđuju kako teze o anacionalnoj Hrvatskoj nisu samo prikaze u glavama ‘kockoglavih domoljuba’. Da, oni su tu, postoje. I ovih dana su se, kako to oni kažu, ‘outali’, ‘izašli iz ormara’. Panično su se bojali nove medalje i još jednog dočeka. Inače ne prate rukomet, ne zanima ih, niti o njemu previše znaju, ali su bili gorljivi navijači Islanda, Slovenije i Mađarske. Kako su svi ti protivnici Dagurovih izabranika redom padali, tako je i njihova tjeskoba bujala.
„Majko, mila, pa što je ovo? Hoće li ih više netko izbaciti? Neće valjda opet osvojiti medalju i ‘zapaliti’ Trg na dočeku?“.
Medalju ćemo možda osvojiti, no onaj najveći strah je ipak otklonjen. Nijemci su bili bolji i zasluženo idu u finale, Hrvatska (ni) ovog puta neće biti prvak. Konačno su i drugovi malo došli do daha, stvarno im nije bilo lako ovih dana. I baš mi je drago zbog njih, neka se i oni malo raduju. Pa makar i zbog poraza Hrvatske, kad već nemaju državu koju osjećaju svojom.
Što je najzanimljivije, usrećili su ih njihovi zakleti neprijatelji. Eto što ti je život. Nijemci pobijedili, a partizani sretni.
Zaista, ‘ko je mo’go pomisliti lani…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.