PIŠE: Ante JUKIĆ
Bit ću u ovom tekstu iskren do bola, ne želim stvari zamatati u celofan i kriti svoje mišljenje kao zmija noge. Ne volim ljude koji stalno kukaju, kojima ništa nije po volji. Ljude koji sve gledaju negativno, koji šire apatiju i beznađe. Takvima je čaša uvijek poluprazna. Po njima je nekad sve bilo bolje, ovo danas ništa ne valja. Ne volim biti u društvu takvih ljudi, bježim od njih kao vrag od tamjana. Neki kažu da su takvi pesimisti manjina i da većina ljudi ipak ima vedar pogled na život, no nisam optimističan po tom pitanju.
Po volji mi nisu ni oni koji su lijeni kao trutovi. Takvima stalno govorim da se pokrenu, da ne žive stalno na tuđi račun. Oni bi željeli život provesti lagodno, no ne može to tako, trnovit je put do zvijezda. Savjetujem im da budu kovači svoje sreće, da se uzdaju u se i u svoje kljuse, a ne da čekaju da im sve padne s neba i da im se sve servira k’o na tacni. Ali, mogu ja njima tupiti koliko hoću, kad oni ne slušaju, kao da sjede na ušima. Na jedno uho uđe, na drugo izađe. Uvjeravati takve ljude nema smisla. Lakše je devi kroz iglene uši, nego lijenog čovjeka natjerati da se pokrene. Vjerujte mi, Sizifov je to posao. No, dobro, kad ne žele slušati mene, onda će naučiti na teži način.
Stići će njih ta lijenost i komotnost, dočekat će ih iza ugla kad se budu najmanje nadali. Kao grom iz vedra neba. Sad im je možda dobro, ali vrč ide na vodu dok se ne razbije. A onda će biti kasno za plakanje, proći će baba s kolačima. Ma što se uopće ja živciram zbog njih. Njihov život, njihova stvar. Svi će oni na kraju kusati juhu koju su sami skuhali. Ono što su sijali, to će i žeti. Tako je to. Sve što radiš u životu, u ovom slučaju ne radiš, na kraju ti se vrati kao bumerang. A nekad nije bilo tako, nekad je bilo puno bolje. Ljudi su bili marljivi i radišni, rano su ranili, ne bi li dvije sreće ugrabili. U radu su tražili spas, rad ih je oslobađao. Ove današnje generacije to ne razumiju, pitam se kamo uopće ide svijet i kako će sve završiti. Uglavnom, nešto je trulo u Hrvatskoj danas, ne sluti na dobro. Nije ni čudo što nam se mladi iseljavaju u Njemačku i Irsku.
Ne volim ni ljude koji nemaju svoje mišljenje, nego se povode za mišljenjem drugih (što vi, dragi čitatelji, mislite o tome?). Gdje Ivo, tud i oni. Očito je lakše kititi se tuđim perjem, nego malo mućnuti svojom glavom. Simpatični mi nisu ni oni koje sebe smatraju najpametnijima na svijetu, kojima je vlastito mišljenje sveto pismo, dok stavove drugih ismijavaju. Kao da su boga za bradu uhvatili. A što tek reći o tvrdoglavima, koji ne odstupaju ni milimetra od onoga što su zacrtali? Drže se svojih postulata k’o pijan plota, kao da su ti postulati u kamen uklesani.
Primijetili ste vjerojatno i vi, dragi čitatelji, kako se ljudi danas lako uvrijede. Kako ne mogu podnijeti ni najobičniju bezazlenu kritiku, a grublje riječi i uvrede ne moram ni spominjati. Ne simpatiziram baš takve mekušce. Što je to s današnjim čovjekom, zašto su svi tako pekmezavi, kao da su od šećera? Pa što ako te netko uvrijedio, prihvati to i kreni dalje, ne moraš se odmah žaliti i od toga praviti dramu. I mene hejtaju, pa ne razglašavam to na sva zvona, pogotovo ne na društvenim mrežama. Zadržim to za sebe, otresem prašinu i nastavim. Zapamtite, ako se na životnom putu obazireš na svakog psa koji laje pored ceste, nikad nećeš stići na cilj. Easy as that.
Ima i ljudi koji traže pažnju drugih, koji žive od pohvala i odobravanja. Takve ljude isto ne volim (lajkajte ako se slažete s ovim). Ni patetika mi nije po volji. Ako nešto ne volim, onda su to patetične objave prepune sladunjavih riječi. Ovaj svijet, jedan jedini, neponovljivi, prepun tajni, prožet mnogim lošim stvarima, a opet u toj svojoj nesavršenosti nekako savršen, bio bi puno ljepše mjesto za život bez te pretjerane suvišne patetike. Kad sam se već dotaknuo patetike, ne mogu zaobići ni ljude koji se, opet patetično, razbacuju domoljubljem. Uostalom, patetika i domoljublje idu ruku pod ruku. To je prirodna kombinacija, k’o prst i nokat. O lijepa moja domovino, na tvrdoj stini sazidana, stoput ranjena, ali nikad pregažena, koja si se kao Fenix iz pepela dignula svaki put kad su neprijatelji mislili da si se predala. O lijepa moja domovino, žalosno je vidjeti kako te neki iskorištavaju, kako parazitiraju na tebi.
Ne volim ni hejtere, širitelje netrpeljivosti i promicatelje nasilja. Njih baš mrzim, ne mogu ih vidjeti nacrtane. Takve bih golim rukama zadavio, prebio bi ih k’o volove u kupusu. Što je to u čovjeku danas, pa je prepun mržnje koja ga izjeda iznutra? Zašto nemamo razumijevanja za druge, zašto smo nasilni prema svakome tko je drugačiji. Stvarno ne razumijem takve ljude.
Škrti su posebna priča. Okreću svaku kunu kao da im je zadnja, kao da će živjeti vječno (na Zemlji, naravno). Pa daj odriješi malo kesu, makni tu zmiju iz novčanika, nemoj biti kao Bračanin kojeg je otac zbog razmetnosti otjerao od kuće, pa ovaj na kraju završio u Škotskoj. Ja nikad nisam bio opterećen novcem, nikad on nije bio moje zlatno tele. Niti se dvoumim kad nekoga treba počastiti ili nekome pomoći. Lakše je meni novčanik otvoriti, nego žabu u vodu natjerati. Evo, više se ni sjećam da sam Peri prije 17 godina posudio 1783,67 kuna, kao da je to važno. Još najbolje da ću razmišljati o tome.
Stvarno ne bih htio, ali ne mogu se ne osvrnuti ni na ljude koji mogu pisati unedogled. Koji melju li ga melju, a nikako završiti. Takvi su baš iritantni i naporni, k’o komarci. Ili oni koji bi kao nešto rekli, ali neprestano okolišaju, pa se onda opet zapletu u priču i tako u krug. Slušaš ih i gledaš, čekaš nešto konkretno, nekakav zaključak ili poruku, ali oni uvijek u ništa, nikad u sridu. Takvi su mi baš dosadni, k’o da ne kažem što.
E da, a oni koji sendaju mejlove s naslovom tipa ‘Ovo morate pročitati’, pisanim VELIKIM slovima i s deset uskličnika? I to odjednom stotinama kontakata. Gdje je tu duša? Ako ti je netko drag, a očito je kad mu šalješ to, sendaj to njemu osobno, napiši koju riječ da osjeti bliskost. Ovakve prazne generičke poruke baš su hladne i primatelja ostavljaju pomalo razočaranim. Kao da je mejl sendan zbog onog koji senda, a ne onog koji risiva. Btw, ne moram ni spominjati kako su ti mejlovi uglavnom glupi i kako ih uopće ne morate pročitati. Upravo suprotno.
Kad malo bolje pogledam, ja zapravo volim sve ljude. Ovo što sam naveo tek su iznimke koje potvrđuju pravilo i o njima nerado pričam. Ako baš inzistirate, ipak ću na kraju spomenuti ljude koji mi baš nikako ne leže. To su oni koji će svakome, ali baš svakome pronaći manu, jedino sebi ne. Oni koji vide trun u oku brata svoga, a brvno u svom oku ne vide. O svemu imaju mišljenje, uvijek znaju što bi drugi trebao i to mu nabadaju na nos, a na sebe ne daju. Njih se ne preispituje. Takvi ljudi su mi licemjerni, a kad bih baš morao reći što ne volim, to bi bilo licemjerje. To su farizeji modernih vremena. Vjerujte mi, već su oni primili svoju plaću.
Što na kraju reći, koju poruku poslati? Kad se malo osvrnem oko sebe i vidim kakvih sve ljudi ima, sretan sam što sam ovakav kakav jesam. Totalno drukčiji od drugih. Možda nisam definicija savršenstva, ali sam joj se opako približio, kao Hajduk tituli prošle sezone. Kad bih morao izdvojiti neku svoju manu, morao bih duboko zakopati, bilo bi to kao tražiti iglu u plastu sijena. Jednako mi teško izdvojiti i jednu vrlinu, jer neka od njih mogla bi se uvrijediti. A znamo kako se vrline danas lako uvrijede. Ipak, ako baš moram, reći ću da su to poniznost, nenametljivost, konciznost i prije svega skromnost. U čemu je moja tajna? Ne znam, ne mogu vam reći. S tim se čovjek valjda rodi. Pretpostavljam da je do gena i odgoja. I moji su takvi bili, a jabuka ne pada daleko od stabla.
Eto, ne bih želio pisati nekakve poslanice i ići previše u širinu, pa ću ovdje stati. Neke osnovne crtice o svom pogledu na današnjeg čovjeka sam dao, a ostalo ću zadržati za sebe. Stvarno vas ne želim zamarati svojim promišljanjima po ovoj nesnosnoj vrućini. Čak i nije toliko vruće, ali brate što je sparno….
Dragi moji ljudi, budite mi dobro! Volite se, uživajte u životu i čilajte! Samo polako i opušteno! Bokić! PozzDraV!
P. S.
Zaboravio sam spomenuti još jednu skupinu ljudi od koje bježim kao vrag od tamjana. To su oni kojima je svaka druga rečenica poslovica ii izreka, svaka druga riječ fraza, floskula, poštapalica i svašta nešto drugo. Pomodarske trendi izraze neću ni spominjati. Kao ni tuđice za koje imamo sasvim lijepe hrvatske izraze Takvi ljudi su mi baš iritantni. Kad naletim na nekog takvog sugovornika, uvijek mu kažem: ‘Daj budi malo svoj, nemoj kao papiga ponavljati ono što su drugi rekli, nemoj fraze vaditi kao iz rukava’, ali uzalud vam trud svirači. Kao singerice su, lupaju po frazama k’o Maksim po diviziji.
Dodao bih još kako ne volim ni gramatički nepismene ljude. O ovome ne moram ni pričati jel vam je sve jasno, i vi sigurno znate nekog takog. Ko nezna o ćemu prićam sumljam da će ikad znati. Jer se slažete s menom?
Takve nepismene, doduše, još mogu preživjeti, ali kad naiđem na udava koji davi i davi i davi, i nikako prestati, onda baš puknem k’o kokica. Taman se ponadaš da je završio, a on opet u krug. K’o perpetum mobile. E, baš ima svakakvih ljudi.
P. S. P. S.
A vi kako te? Šta ima? Ima l’ vrućine?