PIŠE: Ante JUKIĆ
Gdje god se okreneš oko sebe, samo nekakva vježbališta niču. Reklame za teretane iskaču sa svih strana, malo-malo nekakva utrka u gradu. Nekad je pojam za šipku bila ona slatka na kirbajima, a sad se ljudi po njima vješaju kao preci. Mogli bi reći kako u posljednje vrijeme svjedočimo svojevrsnoj ekspanziji vježbanja, pomalo to čak već poprima odlike kulta i religije. I neka je tako, vježbanje je zdravo, to je jedna od rijetkih stvari kojoj ne mogu naći nikakvu zamjerku.
Jedino, ‘ajde, ako me baš pitate, ima tu nekih stvari o kojima bi se moglo razgovarati. Recimo, dođeš tamo u nekakvu zagušljivu teretanu, digneš, bubam, 10 tona u sat vremena, lijepo to zvuči. Sve pet. Ali, kakva je konkretno korist za društvo od toga? Ti ćeš možda biti ljepši (iako je ljepota relativan pojam) i zdraviji (iako je upitno koliko je sve to zdravo), no zajednici ništa doprinio nisi. Da si bar tu utrošenu energiju iskoristio pa nešto izgradio, zazidao, iscijepao drva, rastančirao bravca… Bilo što. A ne ovako, dižeš utege uludo, kako se to kaže, pumpaš u prazno. Potpuno besmisleno.
I što je najbolje, još platiš ulaz i bacaš silne novce na te nekakve dodatke i suplemente. Kretenine ili kako se to već zove. Dakle, platiš nešto kako bi to pojeo i odmah potom potrošio, a ništa konkretno napravio nisi? A dobro, ima nas svakakvih. E, da, skoro sam to zaboravio. Prevrtanje traktorskih guma? Na jednu stranu, pa onda natrag. Halo, ljudi, pa Sizif vam se smije dok vas gleda. Sve bih ja to na njivu ili bauštelu.
Ili ovi što trče uokolo i vozaju bicikle. Da ih spoje na nekakav generator, pa da barem struju proizvode, ne bih riječi rekao. To bi onda bila opipljiva korist. Ali, ovako, potpuno beskorisni za zajednicu, k’o i pumpači. Zapravo, još su dodatni trošak, jer stalno zahtijevaju nekakve staze, vječito im nešto fali u gradu. A mogu samo zamisliti kako kod kuće navale na hladnjak kad se vrate s tih svojih treninga. Skup je taj njihov zdrav život. I za njih i za nas, a gdje si bio, što si radio? Kako si doprinio gradu i društvu? Nikako. Trčao ili vozio bicikl 10, 20 kilometara i opet se vratio tamo odakle si krenuo. I sve to još platio. Besmisleno. Samo još čekam da izmisle nekakvu traku na kojoj ćeš trčati u mjestu, tako da ni iz kuće ne moraš izaći. Ili kao nekakav stajaći bicikl. To bi tek bio apsurd.
Samo jedno znam, ja ne bih vježbao ni da mi plate. Jedino kad bi ponuda bila baš nenormalna, onda bih razmislio. Ali, besplatno, nema šanse. A ni u ludilu ne bih plaćao nekakve članarine. Trčati uokolo i vješati se po nekakvim šipkama ničim izazvan bez ikakve koristi, to ostavljam čudnim ljudima. Mi ostali ipak imamo pametnijeg i korisnijeg posla. Treba u ovoj državi netko i raditi.
I gledati nogomet. To je jedini sport kojeg priznajem. 22 milijunaša 90 minuta trče za jednom loptom, i na kraju svejedno završi 0:0. E, vidiš, to je zanimljivo i korisno za društvo…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.