✍️ Milica BENIĆ
Ušli smo u veljaču, mjesec ljubavi, zaljubljenosti i Valentinova. U tom razdoblju odnosi prirodno dolaze u prvi plan, a očekivanja o ljubavi postaju glasnija nego inače.
Zato je pravo vrijeme za jednostavno pitanje: mislimo li, kad govorimo o ljubavi, uopće o istoj stvari? Često pretpostavljamo da se pod ljubavlju podrazumijeva isto iskustvo. Da će se osjećaji, potrebe i ponašanja spontano poklopiti. Kada se to ne dogodi, pitamo se gdje smo pogriješili – u izboru osobe, trenutka ili u sebi. Rjeđe se zapitamo ono ključno: volimo li uopće na isti način.
Još je početkom sedamdesetih sociolog John Alan Lee predložio ideju koja je i danas iznenađujuće aktualna: ljubav nije jedno iskustvo, nego skup različitih stilova. Ne postoji samo jedno „ispravno“ voljenje, nego različiti obrasci kroz koje ljudi doživljavaju bliskost, privrženost i predanost. Problem, naravno, nije u tome što ti stilovi postoje, nego u tome što ih često ne prepoznajemo – ni kod sebe, ni kod drugih.
Ljubav kao intenzitet
Za neke ljude ljubav je prije svega snažan osjećaj. Privlačnost je jaka, kemija brza, a osjećaj prepoznavanja gotovo trenutan. Takva ljubav ima energiju početka i doživljava se kao nešto što se „dogodi“. Upravo zato često postaje mjerilo prave ljubavi. Kada strast oslabi, javlja se sumnja: ako više ne gori, je li ikada bilo stvarno?
Ljubav kao sloboda
Drugi ljubav doživljavaju kao iskustvo slobode i emocionalne distance. Bliskost im je ugodna dok ne postaje prezahtjevna, a odnos ima smisla dok ostavlja dovoljno prostora za individualnost. Emocionalna sloboda pritom je važnija od dubokog vezivanja. Takav stil može djelovati neopterećeno i moderno, ali u susretu s nekim tko traži sigurnost i kontinuitet često ostavlja osjećaj nesigurnosti ili emocionalne praznine.
Ljubav kao sigurnost
Za treće, ljubav je sigurnost i poznatost. Ona se gradi polako, kroz povjerenje, zajedničku svakodnevicu i osjećaj da je netko „tu“. Takvi odnosi mogu biti stabilni i dugotrajni, ali ponekad postanu emocionalno tihi. Ne zato što ljubavi nema, nego zato što se izražava kroz prisutnost, a ne kroz intenzitet.
Ljubav kao davanje
Postoje i oni koji ljubav doživljavaju prvenstveno kao davanje. Briga za drugoga, prilagodba i spremnost na žrtvu čine srž odnosa. Takav stil često se doživljava kao plemenit, ali nosi i rizik: osoba može početi davati više nego što ima, dok se vlastite potrebe guraju u stranu. Kada se davanje ne susretne s uzvraćanjem, umor i ogorčenost dolaze tiho.
Što kaže suvremena psihologija?
Suvremena istraživanja odnosa potvrđuju Leejevu intuiciju: razlike u ljubavi često nisu pitanje jačine osjećaja, nego načina na koji ljudi doživljavaju bliskost i sigurnost. Iz današnje perspektive, te se razlike mogu razumjeti i kroz način regulacije emocija. Netko traži intenzitet kako bi se osjećao živim, netko sigurnost kako bi se osjećao smireno, a netko distancu kako bi zadržao osjećaj kontrole. Ljubav tada nije samo odnos prema drugome, nego i način na koji se nosimo s vlastitim emocijama.
Sličnu ideju razvija i psiholog Robert Sternberg, koji ljubav opisuje kroz tri osnovne komponente: strast, intimnost i predanost. Prema njegovoj teoriji, odnosi se razlikuju ne samo po tome koliko je ljubavi prisutno, nego po tome koje su njezine sastavnice naglašene, a koje izostaju. Kada partneri naglašavaju različite komponente, lako dolazi do osjećaja da „nešto nedostaje“, iako se obje strane mogu iskreno truditi.
Gdje nastaje nesporazum?
Leejeva ideja nikada nije bila da ljude svrstava u ladice, nego da objasni zašto se u odnosima tako često mimoilazimo. Kada jedna osoba traži strast, a druga sigurnost; kada jedna nudi slobodu, a druga predanost; kada jedna daje bez zadrške, a druga čuva distancu – razočaranje je gotovo neizbježno. Ne zato što netko ne voli dovoljno, nego zato što voli drugačije.
U svakodnevnom životu rijetko govorimo o tim razlikama. Umjesto toga, pretpostavljamo da će druga strana „s vremenom shvatiti“ ili se promijeniti. A često se događa suprotno; svatko ostaje vjeran vlastitom stilu, dok se osjećaj nerazumijevanja produbljuje.
Za kraj
Razumjeti da postoje različiti stilovi ljubavi ne znači relativizirati odgovornost ili opravdavati loše odnose. Znači prestati mjeriti tuđu ljubav vlastitim mjerilima. Ponekad odnos ne boli zato što ljubavi nema, nego zato što se dvije verzije ljubavi ne uspijevaju susresti.
Možda je zato važno, osobito u vrijeme kada se od ljubavi očekuje da bude sve – strastvena, sigurna, laka i bezuvjetna – zapitati se ne samo volimo li, nego kako volimo. Jer razlika između „ne volimo se“ i „ne volimo isto“ često je razlika između prekida i razumijevanja.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.