PIŠE: Ante JUKIĆ
Neki dan na zaslon mobitela sletjela mi poruka koju nijedan novinar ne želi vidjeti. Piše urednik: „Hitno se moramo vidjeti, ovako dalje neće moći“.
Dok sam koračao prema redakciji i po glavi razabirao o čemu bi se mogli raditi, na pamet mi je padala samo jedna stvar. Naime, kad smo, ima sad već tome skoro godina dana, cijenjeni urednik i ja dogovarali suradnju, moj jedini uvjet je bio da pišem besplatno. Smatrao sam to svojevrsnom obvezom prema rodnom gradu i ljudima koji su mi toliko dali. Nikakvi novci nisu dolazili u obzir, moral mi to nije dozvoljavao.
Gazda nije bio baš oduševljen mojim prijedlogom, blago rečeno.
– Neki red mora se znati, ne smijemo tako degradirati naš posao – promrmljao je, ali na kraju je ipak morao popustiti.
Bilo je, ili pišem besplatno, ili odlazim. Barem sam ponuda imao napretek, brojne su redakcije čekale u letećem startu.
I tako je to funkcioniralo skoro eto godinu dana, tema plaćanja nikad nije bila na dnevnom redu. Sve do ove poruke. Kao što sam i predmnijevao, urednik je upravo o tome htio porazgovarati.
– Slušaj, znam kakav je bio dogovor, ali moramo nešto promijeniti. Dogovori su tu, kako bi se kršili. Zbog zaštite digniteta novinarske struke, nema više pisanja ‘džabe’, koliko god ti inzistirao na tome. Ja ću reći cijenu, ti samo eventualno možeš predložiti više. Mislim kako si to svojim dosadašnjim pisanjem zaslužio – rezolutan je bio urednik, s izrazom lica koji nije ostavljao ni malo prostora za promjenu odluke.
Svoj nadahnuti monolog završio je efektno, aludirajući valjda na moje uvjete prošlog ljeta:
– Ili ćeš pristati na ovo, ili se rastajemo, odluka je na tebi.
Moram priznati, koliko god me ovo zateklo i kosilo se s mojim životnim moralnim načelima, malo me je i zaintrigiralo. I ja sam, u konačnosti, samo čovjek. Svi volimo čuti koliko vrijedimo, na koliko nas drugi procjenjuju, lagao bih kad bi rekao da sam ostao hladan. I zato sam sa zanimanjem iščekivao ponudu…
I onda, kad je urednik izustio cifru, ostadoh bez riječi. To mi je, ipak, bilo malo previše. Da je imam, sigurno bi me zaboljela glava. Zato se molećivo još jednom obratih uredniku:
– Ne mogu pristati na takvu cijenu. Volim pisati, ali puno mi je izdvojiti toliko za svaki tekst. U posljednje vrijeme nisam baš nešto prvi novcu.
Dobrog i mekog srca, kakav već je, urednik je prihvatio moju molbu, tako da sve ostaje po starom. Idemo dalje za iste pare…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.