PIŠE: Ante JUKIĆ
Ovih dana ponovno se možemo uvjeriti kako to izgleda kad neki ljudi imaju dvostruke kriterije. Pa onda šute ili prešutno odobravaju ono čega se inače groze. Da stvar bude gora, to odobravanje nekad čak nije ni prešutno, nego otvoreno.
Nakon atentata poput ovog koji se neki dan dogodio u SAD-u, najmanje što čovjek može je izraziti žaljenje. To je nekakav minimum ljudskosti. Isto tako, za očekivati je kako će silni humanisti i razne udruge za ljudska prava odlučno dignuti glas i nedvosmisleno osuditi ovaj čin. No, ništa od toga. Muk, tišina. Kako u svijetu, tako i ovdje kod nas.
A nije da nam fali takvih koji se groze svakog oblika nasilja. Onih koji dižu histeriju kad netko šutne mačku (ne opravdavam, da me netko ne bi krivo shvatio) ili ostavi izgladnjelog psa na ulici (ni ovo isto ne opravdavam). Pokušavam zamisliti kakve bi reakcije bile da je ubijen netko ‘njihov’. Kakvo bi to naricanje bilo, kakve bi osude pljuštale. Ali, eto, nije ni svako ubojstvo – ubojstvo. Neka su, očito, društveno prihvatljiva.
No, nije ni ta šutnja najgore, može se pasti i niže. Ima i onih koji nisu mogli ni šutjeti, nego javno izražavaju zadovoljstvo zbog ovog ubojstva. U stilu, zaslužio je, i nije neka šteta. Eto, toliko su se neki ljudi ovih dana moralno sunovratili. I to oni koji se predstavljaju autoritetom čovječnosti i borbe za ljudska prava. Žalosno, ali ima ipak i nešto dobro u tom njihovom likovanju. Otkrili su se i pokazali svoje pravo lice i onima koji ih još uvijek nisu pročitali.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.