PIŠE: Ante JUKIĆ
Iskreno, razočaran sam, baš sam razočaran. Pa čak i ljutit. Nemojte me krivo shvatiti, volim i ja pobjede, pogotovo protiv velikih rivala. Lijepo je to, ali treba imati mjere. Mi smo ovog puta ipak malo smo pretjerali, ponijelo nas. Ima jedna češka poslovica, kaže:
„Nemoj se okružiti ogradom, nego pravim prijateljem.“
Onaj Dagur i njegovi jurišnici očito nisu čuli za nju. Dok drugi grade mostove, mi ih miniramo, a čini se kako nam uskoro ni ograda oko države neće biti dovoljna. Morat ćemo staviti bodljikavu žicu, koliko smo boli i tuge priuštili susjedima ovih dana.
Evo, gledam te Slovence. Pošten narod, skroman, uvijek pozdravi. Cijene nas do neba, samo lijepo govore o nama, uvijek su nam spremni pomoći. A kako im vraćamo? Onomad se zakačili oko onih par kvadrata mora i deset riba, umjesto da smo im to velikodušno poklonili i još nadodali isto toliko gratis. Njih bi usrećilo, a mi ne bi ni osjetili. Ali, ne, zainatili se mi i gotovo. A ionako živimo neusporedivo bolje od njih, standard nam je bolji, ima nas više.. Tužno, tu smo mi baš pali u očima.
I kao da nam to nije bilo dosta, redovito ih šamaramo u svim sportovima. Čemu to? Već smo sila smo u nogometu, pa zašto onda ne ostavimo njima ove nevažne sportove? I u tom rukometu smo se naosvajali medalja, jedno polufinale više-manje ništa nam ne znači. Trebali smo im lijepo pustiti, neka se oni malo vesele. To im je bila jedna od rijetkih prilika za sportski uspjeh i neku medalju. Gdje će je sad dočekati? Možda u odbojci, košarci, atletici, plivanju, gimnastici, biciklizmu, skijanju, veslanju, skijaškim skokovima? Je, je, kako da ne, mo’š misliti. Realno, ljudi su antitalenti za sport, i zato smatram kako smo trebali imati više razumijevanja. Još nam samo treba da se naljute zbog ovog poraza, zato ovim putem svim prijateljima Slovencima poručujem:
„Susjedi dragi, nemoj sad da nam zbog ovog ne dođete na more. Ako ništa, barem novce pošaljite…“
Kažu, pametan uči na greškama, onaj drugi srlja iz jedne u drugu. Pa tako mi odmah sutradan klepnuli i drugog dragog nam susjeda. I to drugu godinu zaredom, nakon što smo ih lani u Zagrebu rutinski riješili. Imam puno prijatelja Mađara, i kako im sad pogledati u oči? Taman su nekako zaboravili što je u Areni bilo, i sad sve ispočetka. A baš jedan super narod, kakvog bi svatko poželio za prijatelja i susjeda. Bezbroj puta kroz povijest nam pomogli, branili nas i hranili. Kad god bi nam se javile nekakve sulude težnje o samostalnoj državi, oni su ih nesebično i velikodušno otklonili. Stoga mi nema druge, nego i njima uputiti ispriku:
„Dragi sjeverni susjedi, i svi državljani Hrvatske čijim arterijama teče mađarska krv. A ima vas, i to ne malo. Nemojte ovo shvatiti osobno. Eto, i Island smo dobili, a ljudi nas prvi priznali. Ruku na srce vatreno, ovo je samo sport, i ništa više od toga. Nema to veze ni s Inom, ni Ivom, ni Héderváryjem, ni bivšom zajedničkom državom. Da nam je to bilo u primisli, dozvali bi odmah bana upomoć, a ovako smo ga ostavili spavati, snašli se nekako i sami. Ne zamjeramo vam ni Viktora, iako onu kartu s kojom zna mahati nećemo tek tako zaboraviti.
Ako mislite da ste nam najmanje dragi od svih susjeda, i tu se varate. Eno, i Janeze smo riješili, a njih obožavamo. Vi ste, recimo, sila u plivanju i miljama ste iznad nas u tim vodama, iako nemate mora, dok mi nekad ne znamo što bi s viškom svoga. Pa dio dadnemo Slovencima. Budim i Pešta su vam prekrasni, zajedno pogotovo. Imate tog genijalnog vaše gore Franza Liszta, Dunav prisvajaju mnogi, ali rijetko gdje je tako silan i moćan kao što je kod vas. Gulaš, sataraš i fiš paprikaš su vam priča za sebe, a dobošicu, julišku i mađaricu neću ni spominjati. I sjemenke, naravno, koliko smo ih samo strusili sinoć. Konačno, i da nemate ništa drugo, imate taj prekrasan i osebujan jezik. Stranci znaju reći da je hrvatski specifičan, no što tek onda reći za vaš?
Nemojte biti tužni, a posebno ne ljuti. Da ni vama slučajno ne bi palo na pamet, pa da bojkotirate dolazak na more kod nas. To stvarno ne bi imalo smisla. Koliko god, recimo, vi nas razočarali, budite uvjereni da Hrvati nikad ne bi bojkotirali vajkrem. To vam jamčim. Kao ni debrecinke. Možda eventualno dio populacije na jugu, ali to je već druga priča. Prišapnut ću vam nešto, samo nemojte otkriti Janezima. Kranjska nije ni do koljena debrecinki, iako su obje slasne, mora se priznati.
Shvatite ovo samo kao jednu mađarsku školu. Možda to dosad niste znali, ali sad ste se mogli uvjeriti na malo bolniji način. Rukomet je igra u kojoj Hrvati uvijek pobjeđuju Mađare.“
Eto, nadam se kako sam uspio barem malo smanjiti tenzije. I za kraj, još jedna zajednička poruka susjedima:
„Slovenci moji i Mađari, ispričavam vam se u ime normalne Hrvatske, koja osjeća stid zbog načina na koji smo se ponijeli prema vama jučer i danas. Vjerujte, nismo svi takvi. Iako, treba reći kako je dio krivnje i na vama. Mogli ste kao komšije preventivno ispasti u grupi, pa do svega ovog ne bi ni došlo…“
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.