PIŠE: Ante JUKIĆ
Inače se ne volim hvaliti svojim ulovima i trofejima, ali ovog puta moram. Dakle, dragi moji, 16 i po’ kila, jedva sam je donio do auta. A tek kad sam je počeo čistiti, savršenstvo, ne sjećam se kad sam zadnji puta takvu imao u rukama. Izrezao sam je na filete i stavio u hladnjak, a sutra ću se baciti na posao. Šteta što je vjerojatno zadnja ove godine.
Tužan sam zbog toga, nemam što kriti, ali nije to sve. Naime, dok sam pričao s prodavačem, dočekao me novi šok. I to taman kad sam nekako konačno prihvatio da je povrće. Kaže majstor, ubrao je zadnje, to je to, nema više. Molim? Ubrao? A ja cijelo vrijeme bio uvjeren da se kupe. Ili, ne znam, vade.
Tugu mi je donekle odagnao tek gospodin što je došao iza mene. On je zatražio najbolju od ponuđenih, uz prilično strogo upozorenje prodavaču: „Nemoj, da ne bude slatka“. Eto, čovjek svaki dan nešto novo nauči.
I tako, prođe još jedna sezona. Bilo mi je malo neukusno gledati i slušati sve ovo posljednjih dana. Baš bešćutno. Svi se veselili, pili i pjevali, dok su se štandovi rastavljali, a zadnji kamioni odlazili. Ali, neka, tako mora biti. Otišle su s mirisima ljeta, ali znam da vratit će se…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.