PIŠE: Mladen KEVO
Druže Tito, ja sam onaj mali iz tvoje Ulice Maršala Tita preko pruge u Privlaci, što godine 1965. noć uoči Dana Republike nije mogao zaspati jer nam je učiteljica rekla da bi mogli svi biti primljeni u Pionire, ali da to do zadnjeg trenutka nije sasvim sigurno. Što ako mene ili ne daj Bože ako samo mene ne prime, bila je moja prva velika politička noćna mora, tad još šestogodišnjaka. Imao sam poslije puno političkih noćnih mora. Sve su se Obistinile! Ali ovo je bila Prva, poput one: `Prva ljubav zaborava nema`…
Primili su nas sve. I mene. U Domu kulture bio je poseban kulturno-umjetnički program. Kad smo pred punom dvoranom onako malešni izišli na svečanu binu, kad su nam vezivali crvene marame oko vrata i kad su nam staviti plave kape s plastičnom petokrakom, srce mi je htjelo puknuti od uzbuđenja. Samo nam je, dok smo trčali stazom, baba Marta doviknula `Bezbožnici jedni`, ali odmah sam znao zašto; `Nju nisu primili u Pionire pa je ljubomorna i jalna…`. Druže Tito, danas se Hrvati sami sebe od tada srame. I Tebe.
Šest godina kasnije, 1971., po najvećem suncu izveli su nas iz razreda da u centru sela dočekamo Savku i Tripala koji su trebali proći kroz mjesto i držati govor o `Hrvatskom proljeću` u susjednom Otoku. Nisu prošli. Sjećaš se; to je bilo ono kad si ih pozvao u Karađorđevo da im `imaš nešto važno reći`. Na bivšem Autoputu Bratstva jedinstva kod Broda okrenuli su se i vratili za Zagreb. Parolu Savka+Tripalo=Hrvatska na Iljinoj kući obrisali su u prisustvu milicije. Potom Hrvatska šutnja! Uostalom, znaš to bolje od mene.
Tvoju su Ulicu preimenovali u Falićevce? Znam da nemaš pojma što bi to moglo biti. Nevažno. Uglavnom Dom kulture je zatvoren, u oronuloj Sali nema ništa. Nema Omladine, nema plesa ni diska, nema smijeha ni veselja, nema zagrljaja ni ljubavi. Pa gdje se ljudi druže? Na grobljima. Tri-četiri puta tjedno su ukopi. Ustvari ni tamo se ne druže. Svi su nešto kao smrknuti, nešto kao ozbiljni, nešto kao sebi važni, nešto kao glumataju. Dođu, jedva dočekaju da Župnik obavi svoje i `operi po odojku` na karminama…
Devet godina kasnije – 6. svibnja 1980. – kao student II. godine Fakulteta političkih znanosti sišao sam s brzog vlaka koji je iz Vinkovaca u Zagreb stigao za dva i pol sata (sad vozi pet sati i to su nazvali `restrukturiranje`) i bio među onih 150 ili 200 tisuća Zagrepčana na Trgu Kralju Tomislava dok je Plavi vlak iz Ljubljane sprovodio tvoje tijelo za Beograd. Padala je kiša, svi su plakali i oko mene i na cijelom trgu. I ja sam plakao, Druže Tito. Bila je to prva od mojih velikih političkih slutnji da `Bude grdo nakon tebe`.
Pet godina kasnije bio sam u redakciji Omladinskog tjednika `Polet` u Zagrebu. U `kockicu` na Prisavlju nas je pozvao Dr. Stipe Šuvar i rekao: `Ovo je radna verzija Plana za krvoproliće i smrt Jugoslavije. Izradili su ju Akademici Srpske akademije nauka i umetnosti. Za nas iz partijskog vodstva RH bilo bi nezgodno da mi to pustimo jer bi nam kompliciralo odnose s Ivanom Stambolićem koji to osuđuje. Poletovci, objavite to!`. Naslov je glasio: `MEMORANDUM SANU`. Objavili smo. Prvi. Izbila je velika frka. U cijeloj SFRJ.
Tri godine iza, dakle 1988., bio sam u Beogradu na savjetovanju mladih intelektualaca o ideološkim kretanjima. Dok se s `Udruženih radiostanica Srbije i Radio Vukovara` orilo kako se `kolone građana iz svih delova Vojvodine slevaju u Novi Sad srušiti autonomaše`, kroz prozore Sava centra gledali smo autobuse iz Požarevca, Valjeva, Niša kako preko Dunavskih mostova idu u Novi Sad. Padale su kiša i Vojvodina. Bili smo zapanjeni. Jedino je predsjednik Omladine SFRJ to otvoreno podržao. Zvao se Milo Đukanović.
Sjećaš se onog Vojislava Šešelja, suđenog osamdesetih zbog nacionalizma i napada na ustavni poredak SFRJ? Mogao bi se sjećat i osječkog advokata koji ga je revno branio. Imali ste ga u popisu doušnika Udbe, pod kodnim imenom `Sova` bio je zaveden. Eh, njemu sam bio protukandidat za Sabor 1990. godine. Pobijedio me. Svugdje, `od Vardara pa do Triglava`: takvi ljudi, bivši suradnici bivših službi danas drmaju razvalinama tvoje bivše države. U Hrvatskoj bivši Udbaši i Ustaše. U Srbiji bivši Udbaši i Četnici. I kler.
Na izmaku 1995. godine, druže Tito, bio sam u onoj tvojoj Vili Zagorje. Što si radio ondje? Bio na Božićnom domjenku. Kakav te božji Božićni domjenak spopao u mojoj rezidenciji, tko je to uopće organizirao? Tvoj Zagorac Franjo Tuđman, Manolićev štićenik: Prvi Predsjednik samostalne Republike Hrvatske. Je li to onaj iz uprave FK Partizan, ma vidi ti njega, sjećam se da je nešto mutio o Pomirbi… Ali, vidi Ti Franje, vidi ti mog Zagorca, Predsjednik, a nije bravar. Nego, kako stojimo nas dva u anketama? Tu ste negdje…
Jeste li se bar mirno razišli? Ma kakvi. Znaš da nitko nikad mirnim putem ovdje ništa nije postigao ni riješio. Poklali smo se. Srbi su sve predvodili. Prvo u Sloveniji. Pa u Hrvatskoj. Pa u BiH. Pa na Kosovu. Ono čega si se najviše bojao, bratoubilački rat. Bombardiranja i rušenja, klanja i silovanja, logori i mučenja, Vukovar spaljen, Sarajevo tri godine u blokadi, u Srebrenici izvršen genocid. Milijuni ljudi raseljeno, 130 tisuća pobijeno. Sad je faza: `ko nas, bre, zavadi`… Srpske turbofolk zvezde pune hrvatske dvorane!
Sjećaš se Političke škole pod tvojim imenom u Kumrovcu? Trebala je odgajati političku elitu koja će naslijediti vas staru gardu. Ali ništa od toga. Istina, Oni i danas vladaju Hrvatskom, pa ipak sve ste s Kumrovcem i općenito krivo odigrali i ti druže Tito i drug Kardelj. Hrvati su se 1990. godine `presvlačili` kao Srbi 1944. godine. Polaznica Tvoje političke škole SKH bila je premijerka koja je svog šefa dala zatvoriti da bi RH ispunila Poglavlje 23 o pravosuđu, Pristupnih pregovora za članstvo u EU. Auh, zar baš tako? Tako.
Polaznik Tvoje političke škole iz Mostara danas upravlja prostorom propalog Franjinog koncepta Herceg-Bosne. Preobratio se u velikog državotvornog Hrvatinu. Iako su se njegovi kao i preci svih nas iz Hercegovine dijelili na one koji uzgajaju ovce i one koji drže krave, on je dao sebi izraditi vlastiti obiteljski grb, jer je navodno `plemenitog porijekla` te je poput Džingis-kana koji je dao skrenuti korito rijeke da bi bio ukopan i on dao skrenuti korito rijeke Radoboje. Zašto? Da bi povećao površinu placa za svoju vilu!
Tvoj sekretar omladine grada Zagreba glavni je državni inspektor i izdaje se za desnog Hrvata koji nikad ništa nije imao s Tvojom državom. Sjećaš se kako si Dolancu govorio: `Ma pusti Bijelo Dugme, nek’ sviraju našoj Omladini`. Članove Bijelog dugmeta sad hoće u Splitu hapsiti jer su pri izvođenju svojih pjesama otpjevali i stih `Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo!`. Zar je sve baš toliko rastureno? Je, druže Tito, još i gore. Rastureno je, sve su sjebali, ali znakove umora ne pokazuju. Kažu da `još nisu dovršili posao`…
A čime se ti nakon svega baviš? Pišem. Zar se ne sjećaš one kletve iz Jugoslavije: `Piši, piši i Đilas je piso!`. Sjećam je se, itekako. Ali to je ono što najbolje znam. U zemlji u kojoj u zatvor ide gospođa jer je ukrala salamu ili ženske čarape u hipermarketu, a oni koji izvlače po više od 100 milijuna € ugledni su poduzetnici i javni ljudi, Vladu vode lopine koje se izdaju za sposobne Hrvate, dok tvoju državu zovu `tamnicom naroda` – to mi jedino preostaje. Otvarati oči ljudima! Možda progledaju. Teško, ali ipak.
A reci mi ima li bar malo Bratstva i Jedinstva? Zaboravi. Pa dobro, a kako se ljudi slažu? Uopće se ni oko čega nitko ni s kim ne slaže. Pa što rade? MRZE SE! Mržnja je postala glavni nacionalni proizvod, neumorno ju prozvode; od onog Janše što ti je odbio služiti vojsku i ismijavao štafetu Mladosti, preko jednog hvarskog Maturanta na Kardelju koji je došao iz Brisela po zadatku isporučiti Hrvatsku, do pripravnika četničkog vojvode Vojislava Šešelja koji vlada Srbijom brutalnije nego je Ranković htio Jugoslavijom.
Pa tko vlada Hrvatskom? Ustaše. Kako to misliš Ustaše, pa to su domaći izdajnici? E, pa nisu, Tvoji su Partizani, druže Tito, sad postali domaći izdajnici. Ustaše se sad fino službeno zovu `Hrvatska vojska`. Njihova djeca i unuci samoproglasili su se jedinim pravim Hrvatima. Oni harače, vedre i oblače i ostalo. Pa to je čista kontrarevolucija, bogati. Ma kakvi. To se zove `zajedništvo`. Zajedništvo s kim? Sa strancima kojima su sve predali i prepustili. Znači crni Kapitalizam? Ma ne. Ortački druže Tito, ortačka pljačka!
A što kažu nato moji radnici? Nema ih. Kako nema, pa ostavio sam ih šest milijuna, gdje su nestali? Nema ih. Tko je onda u Tvornicama? Nema ni Tvornica. Tko obrađuje PIK-ove? Nema ni PIK-ova. Nova kasta, deset posto najbogatijih prisvojila je 50% nacionalnog bogatstva. Polovica stanovništva drži svega desetinu imovine. Omjer najviše i najniže plaće više nije 4:1. Nego? Nego je 40:1! Krade se besramno, na svakom koraku, iz očiju, javno. Pa, vi ste moji Hrvati nakon mene sasvim zglajzali. Da, zglajzali smo…!
P. S. Je li bogati, a koliko je Hrvata branilo Hrvatsku. Ni 50 tisuća… Pedeset hiljada, to je malo. Rekao sam `NI 50 tisuća`. Nije malo, druže Tito, nego je previše. Pa kako sad to, novinar? Tako. Registriranih branitelja trenutno je 513 tisuća, a 34 godine nakon rata neki su se sjetili da su se i oni borili te traže da im se prizna status. Pa vi ste zabrazdili gore od mojih suboraca i onog SUBNOR-a. SUBNOR je bio mala beba za ove, druže Tito. A čime se nakon rata bave ti Franjini razvojačeni branitelji? Isto čime su se nakon rata bavili i Tvoji demobilizirani borci: besposleni, love unutrašnjeg neprijatelja. Auh, Nema vam druge nego opet podići ustanak i organizirati revoluciju. Ma kakvi, uza sve to, prodali su im laž kako je ovo ostvarenje hrvatskog nacionalnog i državnog sna…