PIŠE: Mladen KEVO
Prvi hrvatski Predsjedniče, ja sam onaj direktor VTV-a pod čiji ste životopis u rujnu 1997. osobno stavili kvačicu, u znak suglasnosti da mogu doći na upražnjeno mjesto Odnosa s javnošću u Vašem uredu na Pantovčaku. Vesna me preporučila, a Vaš `Doktor`, uvažavajući strahove ovdašnjih pakosnih lokalnih političkih kokošara, to je osujetio. Znate onu da u Paklu samo kod jednog kotla nije potreban `dežurni s trozupcem`. Onog u kojem su Hrvati; čim jedan pokuša iskočiti van, trojica oko njega povuku ga natrag…
Ali, kako bi rekao jedan poznati hrvatski novinar, `krenimo redom`. Rođeni ste 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću. Bili ste odličan đak, usmjeren k čitanju marksističke literature: Krleže i Augusta Cesarca, Karla Marxa i Vladimira Iljiča Lenjina. Kao srednjoškolac drugovali ste sa `Skojevcima` Stjepanom Cerjanom i drugima. Sudjelujete u proslavi obljetnice Oktobarske revolucije 1940. godine, koju su organizirali lijevi studenti zagrebačkog sveučilišta. Bili ste od najranije mladosti `pravilno orijentirani`.
Sredinom 1941. u tiskari Narodne zaštite u Zagrebu organizirate tiskanje komunističkih letaka. Prvi njihov uradak bilo je tiskanje proglasa Sveslavenskog komiteta iz Moskve o borbi protiv fašizma, koji ste `skinuli` iz emisije Radio Moskve. Krajem ljeta 1941. povezujete se s Markom Belinićem, jednim od glavnih organizatora komunističkog ustanka u Hrvatskom zagorju i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a preko njeg se početkom 1942. godine učlanjujete u KPH. Tako mlad biti primljen u Partiju, to su mogli rijetki!
U Prvom zagorskom partizanskom odredu sa 147 članova postavljeni ste za omladinskog rukovodioca. Sa svega 20 godina 1942. preuzimate Okružni komitet, na vas pada veliki teret rukovođenja zagorskim komunistima. Već krajem 1943. postajete zamjenik komesara Zagorskog partizanskog odreda. Kao vrlo perspektivni partijski kadar 19. siječnja 1944. imenovani ste zamjenikom komesara brigade „Braća Radić“. Najmlađi ste od svih visokih starješina Desetog zagrebačkog korpusa. Bravo, Franjo!
Ubrzo postajete Sekretar partijskog komiteta 32. divizije NOVJ. Obavljate dužnost političkog Komesara 32. divizije sve do početka srpnja 1944. godine, opet napredujete i postajete član štaba Desetog korpusa NOVH-a. Obnašate dužnost načelnika Personalnog odsjeka sa zvanjem političkog Komesara brigade u rangu majora. U kolovozu 1944. godine u Vaš ured, Personalni odsjek štaba X. Zagrebačkog korpusa NOVH-a, dolazi mlada partizanka, daktilografkinja, Ankica Žumbar, koju ćete nakon rata oženiti.
Partizani zauzimaju Beograd, Glavni štab i CK KPH određuju izvjestan broj mladih perspektivnih kadrova za popunjavanje hrvatske kvote u Beogradu. Među njima ste Vi, Franjo, bili neizostavni. Kao mladić od 22 godine, s činom političkog komesara brigade u rangu majora, postavljeni ste za načelnika Kadrovskog odsjeka Personalnog odjeljenja Ministarstva obrane, na mjesto predviđeno za generalske činove. Kao načelnik Personalnog odjeljenja, nadređen vam je osobno Aleksandar Ranković. Vi i Ranković: `wow`.
Moram primijetiti, Franjo, kako je Vaša komunistička i partizanska biografija toliko impresivna, a vaše napredovanje toliko brzo te je za samog Maršala Tita čista ratna sreća da se rat nije razvukao još par godina, u protivnom pitanje je tko bi od vas dvojice postao Maršal. A tko bi završio kao Hebrang… Ne zamjeram Vam što ste bili predsjednik FK `Partizan`, ni što ste kćeri dali ime `Sutjeska`. Ali to, što ste kao oficir JNA kaznili onog vojnika Štefa jer je `tražio dopust kući za Božić`- to da. Štef je bio naivno iskren!
Prvi sam put inače, za vas čuo 1978. kao brucoš na Fakultetu političkih znanosti. U akademskim razgovorima uz kavu u `Paliću` moji profesori znali su spomenuti `onog Franju Tuđmana što je morao otići s Fakulteta i skrasiti se u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu`. Nisu vas spominjali niti po dobru, ali niti po lošem. Ono što sam osjetio iz njihovih formulacija bilo je da o Vama govore kao o vrlo svojeglavoj i autoritarnoj osobi, ali i čovjeku s integritetom koji naprosto ne zna odustati.
Osam godina poslije, 28. prosinca 1986. godine, posjetili ste Miku Špiljka u njegovu stanu u Zagrebu. Ni nepuna dva mjeseca nakon tog neformalnog razgovora dvojice bivših visokih ratnih oficira JNA, sastaje se 17. veljače 1987. Savjet za zaštitu ustavnog poretka SR Hrvatske. Tada je odlučeno da Vam se omogući dobivanje putovnice. Dana 17. travnja 1987. dobivate službenu obavijest da dođete u Petrinjsku 30 na treći kat u sobu 114 kako biste podigli putovnicu. Već u lipnju 1987. putujete u Kanadu, na susret sa Šuškom…
Tri godine iza, 1990. godine, u Hrvatskoj na svakom stablu i stupu kočoperi se jedan smrknuti čovjek s naočalama, na stranačkim predizbornim skupovima on ostavlja dojam onog koji svima prijeti. Vi. Godine 1992. u sali u vinkovačkim Termama Kvesiću, povjereniku za Baranju, prodajete priču s Unproforom, kažete mu strogim glasom `skupi autobuse i vozite idući tjedan prognanike natrag u Baranju`?! Svi to slušamo u nevjerici, poslije smo shvatili kako ste Parlamentarne izbore 1992. mogli dobiti jedino na tu priču…
Da će se prognanici do kraja godine vratiti u okupirana područja. Ne zamjeram Vam to, nije kupovanje vremena pogrešno kad postoje snažna vizija i čvrst plan koji se skrivaju iza toga. Godina 1995., Bljesak i Oluja, tad se čak i meni činilo kako bi ipak moglo ispasti dobro. Samo tad! Nije potrajalo duže od dvije godine. Godine 1998. Ankičin tajni devizni račun i presuda Vašeg suca Smiljka Sokola kako `novac nije imovina?!`, deložacija gospođe iz druge polovine Vaše generalske vile na Tuškancu i Nevenkin biznis u MORH-u…
Ukinuli su Trg Maršala Tita, a Vi dobiste velebni spomenik u centru Zagreba. Uoči otvaranja spomenika prosvjedovala je nekolicina građana. Već prvih dana preko mramornog postolja ispod Vaše biste grafitom ispisan je simbol `Srpa i Čekića`. Na 500 metara zračne linije od Vašeg partizanskog suborca, zagrebačkog gradonačelnika Vjećeslava Holjevca, postavljen je i Vaš. Dok Holjevac vizionarski gleda preko Save sve do Jadrana, Vi ste mu okrenuli leđa, zagledani ste u skele tornjeva Stepinčeve katedrale.
„Gospodine generale, visoko gore, na katedrali samo tišina, satovi su stali u mraku vidim, bojite se sjene ne može se lako ubiti vrijeme. Gospodine generale, dječak pred crkvom ostavlja svatove, mora se krenut u vaše ratove, oči mu pune zvjezdanog praha, al’ mirno korača, srca bez straha. Gospodine generale, kad prođe tuga i vjetra jecanje, vodit ću sina opet na pecanje, djeci ću pričat beskrajne priče, sve livade opet zelene bit će. Ako sa vjetrom neki zvuk vas budi, to kuca srce hrabrih ljudi…“, pjevao je Vladimir Kočiš Zec.
Od Vaše četiri `Sastavnice hrvatske državnosti` – Hrvatskog državnog prava, Starčevićanstva, Radićevštine i Antifašizma – znate li što je ostalo, Franjo? NIŠTA! U Hrvatskoj važi Pravo Brisela, Radićevština je pala je na 0,5% rejtinga Radićevog HSS-a, HSP Ante Starčevića sveden je na trbuhozborca HDZ-a Antu Đapića, od Antifašizma preostalo je više od šest tisuća miniranih partizanskih spomenika. Četiri Sastavnice vaše Hrvatske su: Lopovluk, Ustašluk, Ortakluk i Bahatluk. Ili, kako sam napisao Maršalu: `Sve je sjebano!`.
Trabunjali ste o Hrvatskoj do Zemuna, a potpisali za Republiku Srpsku na 35 km od Zagreba. Željeli ste Hrvatsku u granicama Mačekove Banovine Hrvatske, a jedva ste sačuvali Hrvatsku u Avnojevskim granicama. Obećavali ste dolazak milijun Hrvata iz Dijaspore, a Hrvatsku ste ispraznili za čitav milijun ljudi. Obećavali ste povratak naših radnika iz inozemstva, a kompletne obitelji i hrvatsku mladost otjerali ste u inozemstvo. Obećavali ste procvat, a izvršili ste pljačku. Obećavali ste državu, a stvorili ste banana državu.
Sve čega ste se god Vi i Vaši dotaknuli, sve je propalo. Znate kom jedino dobro ide? Onom klubu što su ga Vašim dekretima preimenovali u HAŠK-Građanski, pa u Croatiju. Vratili su mu ime za koje ste posprdno zborili kako ga još imaju jedino u Pančevu i Tbilisiju. I eno Dinama, krenulo ga; sad igra u Ligi prvaka, s najboljim evropskim odnosno svjetskim klubovima, dok oni BBB sa Sjevera, što su Vama na stadionu okretali leđa i pokazivali stražnjicu, gromko pjevaju: `I u nebo s njim i u pakao, Sveto ime Dinamo…`.
Unatoč tridesetgodišnjem ispiranju mozgova o svemu prije 30. svibnja 1990. kao `zločinačkom` – svake godine za Titov rođendan u Zagorju okupi se brat bratu 15 tisuća ljudi koji ga slave i žale za njegovom epohom. Pred Vašom kućom u Velikom Trgovišću za Vaš rođendan okupi se osam hadezeovaca, osam njihovih vozača i osam njihovih tjelohranitelja. Propuštena milenijska priliko ime Ti je Hrvatska – kao uređena zemlja sretnih ljudi. Brojni su za to zaslužni. Ali objektivno, Vi ste Franjo za to najzaslužniji.
P.S. Rade to i neki drugi Narodi, ali mene prvenstveno zanima sudbina mog pa ću stoga istaknuti nas. Hrvati se već godinama prave da ne znaju ono što jako dobro znaju. Inače, praviti se da ne znamo ono što znamo nije samo potiskivanje, to je i jedan od puteva prema onoj razini poremećaja osobnosti čija se zadnja faza definira kao ludilo… Dakle, drage moje i dragi moji pod hitno pred ogledalo i dugo se pozorno zagledajte u sebe.