PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Naslonjen na mog Letu (Boris Leutar, op. ur.), pravim se da gledam film, a ustvari zvjerlam po autobusu. Nizali smo kilometre i što smo bili bliži Međugorju, snijega je bilo sve manje…
Ranije u „karijeri“ sam imao samo trodnevne izlete u Daruvar i Pečuh s Lokomotivom, tako da su mi ovo ustvari bile prve prave pripreme. Prve pa prvoligaške!
– Ne može brže, jurimo 30!
– Pa naravno da ne može kad je tvoj blesavi sin raskant’o mašinu!
Svaka nova scena na TV-u je izazivala valove smijeha, autobus je doslovno podrhtavao tako da je, iako smo svi gledali „Maratonce…“ dvoznamenkasti broj puta, izbor filma bio pun pogodak!
Osvrnuo sam se i još jednom pogledom preletio po svim putnicima busa; izgledali smo kao ekipa koja putuje na finale FA kupa, nikako kao skupina nasumično odabranih nogometaša u borbi za ostanak.
– Misliš li da ćemo ostati u ligi?! – odapeo sam Leti pitanje kroz suze jer je Đenka upravo gol došao kod obitelji Topalović.
– Siguran sam u to!!!
– Odlično, onda smo dvojica…
Mnoge stvari u Cibaliji su mi bile fascinantne, ali jedna posebno…
U svakom klubu imaš jednog ili dvojicu luđaka, pozitivaca, uvijek spremnih na zajebanciju i šegu. Često ih se naziva „dobrim duhovima“ ekipe i već sam pisao ponešto o tome. E pa, ovdje je takvih duhova bilo više nego u ukletom škotskom dvorcu, nisi znao koga slušati kad krene ruganje. Marić, Bubalo, Čutura, Tkalčević, Pavličić, Grgić, niz je beskonačan…
Ipak, dvojica su odskakala…
Mladen Đelo Križanović, lik koji je kao mali, u rodnim Đeletovcima, upao u kazan s budalaštinama i od tada je vječito dobro raspoložen. Generator pozitivnog ozračja, stvarno je ugodno boraviti u njegovom društvu. Strašan igrač s „maljutkom“ u nozi, svojevremeno ostvario vrhunski transfer u Belgiju, a još dan danas maltretira protivničke golmane po nižim ligama!
Tomislav Cigo Vranjić, iako jedan od najmlađih u ovoj postavi, često vodi glavnu riječ! Kao i Đelo, izraziti zajebant i veseljak, sjajan golman koji je dogurao do mlade reprezentacije, Dinama i inozemnih transfera. Ostao mi je u sjećanju i kao princ lažnih poziva, u tome je bio nenadjebiv, Tuna Andričević bi vam mogao reći ponešto o tome…
U Međugorju nas je dočekalo predivno vrijeme i, što je najbitnije, zeleni tereni. Raspoređeni smo po sobama, stariji su već imali uhodanu cimersku shemu, a mi „novi“ kako kome zapadne.
Moj suigrač iz Dilja,“novoselski Paul Scholes“ Ivo Bošnjak i ja smo bili u dealu, a kako su bile trokrevetne, dekretom nam je dodijeljen i Domagoj Abramović.
Abram mi sigurno ne bi bio niti među prvih 15 pickova na draftu jer sam ga najslabije poznavao, ali se pokazao kao ekstra kvalitetan cimer.
Abram je u Cibaliju aterirao sa fantastičnim referencama pazite ovo, stigao je kao najbolji strijelac Dinamovih mlađih kategorija u povijesti! Iako tek dvadesetogodišnjak, iza sebe je imao već zavidnu karijeru… Međutim, nešto je krenulo nizbrdo inače, nećemo se lagat, ne bi došao kod nas.
Brzo smo kliknuli jer je stvarno bio super momak. Često bi vodio telefonske razgovore s Butinom, Šokotom, Silvijom Marićem, Bišćanom, a ja sam se smijao njegovim rečenicama tipa (sad si zamislite onaj najpurgerskiji naglasak): „Super je ovdje, kuiš, odlično su me prihvatili. Znaš kaj, u sobi sam s jednim navijačem!“
Jedno jutro je šepajući došao treneru i žalio se na puknuće (!!!) zadnje lože, valjda naivno misleći da će ovaj reći: Nema problema, Domagoj, odmori par dana…
Netko drugi bi možda to i rekao, ali Mile Petković?
– Dobro, ako misliš da ne možeš trenirati, idi na bazen…
– … i otplivaj 100 (slovima: sto!) dužina. Doktore ( Dragan Kalinić Caki op.a.), Vi ćete kontrolirati!
Rezime svega; cimer je uspio otplivati 25 dužina, rekao da se bolje osjeća i popodne odradio kompletan trening, išao je k’o na Vespi!
To je do dana današnjeg ostalo upamćeno kao „Čudo u Međugorju“ i najbrže izliječena ruptura zadnje lože u novijoj povijesti moderne medicine.
Znao sam što mogu očekivati od ovih priprema, međutim, za neke stvari nisam bio spreman.
Pripreme kod trenera Petkovića bih usporedio s maturalnom ekskurzijom, uz neke sitne preinake; na maturalcu lutate gradom i obilazite znamenitosti, ovdje umjesto toga imate trening, nema cuganja i partijanja, nego bi išli na trening i ne bi se zabavljali do jutra nego bi odradili trening.
Dani su jurili poput geparda na speedu, rijetke slobodne trenutke sam koristio za spavanje dok je večer, ako nemamo treći trening tog dana, bila rezervirana za kartanje.
Predzadnji dan je na rasporedu bila utakmica sa sarajevskim Željezničarom i, kao nogometni fanatik koji pamti mitsko polufinale Kupa UEFA protiv Videotona, netko tko je obožavao Harisa Škoru i Radmila Mihajlovića i dan danas naizust zna postavu Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić, bio sam spreman ubiti za poneku minutu!
Željo je sezonu ranije osvojio duplu krunu u BIH, što je svemu ovom davalo dodatnu težinu.
Na sastanku je nazočilo svih trideset igrača, trener je odmah izdiktirao osamnaestoricu kojih konkuriraju za utakmicu. Sa svakim pročitanim brojem, tekma mi je bila sve dalje…
– …14. Lajtman, 15. Ljaljić…
Daj, zajebi se pa me pročitaj!
-…16. Pavličić…
-…17.Ratković…
„Jebiga, bit će valjda još koja prilika…“, pomirio sam sa situacijom jer je logično bilo da na osamnaestici pročita još jednu špicu.
Ali, gdje prestaje logika, počinje Cibalia.
– …18. Grigić. Ostali mogu krenuti na trening. Momci, Željezničar je institucija i klub s bogatom… – dalje nisam ništa čuo jer me zabolila glavuša od naglog dotoka krvi u istu!
TRENUTNI OMJER NA KLADIONICAMA ZA OSTANAK U KLUBU: 150 /1.
Dok je prva postava igrala, mi smo odrađivali žestok trening jer, ne daj Bože da dan završiš samo sa jednim poluvremenom „u nogama“, opuštanje nije opcija… S mjesta gdje smo istrčavali dionice, mogli smo pratiti utakmicu, koja je bila prava fajterska.
Već u 5. minuti smo popili glup gol, Bartol je ubrzo zabio za 1:1 i na poluvrijeme se otišlo s tim rezultatom. Kratak sastanak na klupi, poneki savjet i uputa, par izmjena i nakon pet-šest minuta već sam bio na terenu. Protiv Želje!
Dogovor je bio da od prve sekunde junački zagazimo u nastavak što smo potpuno ispoštivali i primili gol nakon valjda 15. sekundi!
Nisam bio umočen, ali te rani gol prije bilo kakvog kontakta s loptom poprilično ubije…
Uspjeli smo nekako „konsolidirati redove“, što je izraz koji se nauči na prvom satu tečaja za sportskog komentatora, uz „lopta je okrugla“ i „ekipa je dobro stajala na terenu“ pa je Zoki Ratković ekspresno zabio za izjednačenje.
Sve do 86. minute držali smo egal, utakmica „prava prvenstvena“ (još jedan izraz s tečaja), sijevalo je na sve strane, netko neupućen bi pomislio da se igraju kvalifikacije za opstanak „u lizi“!
I tada su dogodilo! U spomenutoj minuti smo izborili prekid s desne strane, Goran Goja Meštrović je centirao, a vaš kolumnist glavom s nekih 10-ak metara zakucao loptu pod prečku!
Većina vas zna kako se slave golovi u pripremnim utakmicama; eventualno stisnuta šaka, lagani hod prema centru i možda čestitke asistentu.
E sad, danima sam „peglao“ ovaj dio teksta, trudeći se prenijeti makar dio onoga što sam osjećao u tom trenutku, ali je svaki pokušaj ispao patetično, otrcano i, što je najbitnije, nije dočaravao ni promil te emocije.
Odlučih opisati samo ono što se dogodilo pa nek’ svako sebi stvori sliku;
uz krik ranjenog nosoroga, šprintom letim po terenu, mašući dresom iznad glave dok mi znojnica pada preko očiju. Skačem na ogradu iza koje ostatak naših trenira i prati meč, i počinje pjesma: „CI-BA-LI-JOOOOOOOO!“… Očevici se kunu da je trener, sočno opsovavši nekoga koga ne bi trebalo nikad psovati, a posebno ne u Međugorju, zavapio: „Skidaj tu slikovnicu s ograde!!!“ („slikovnica“ zbog brojnih tetovaža po tijelu, op. ur.).
– JAZAVAC, DOĐI POZDRAVITI SVOJE ULTRASE!!! – sa suprotne strane je vikao Tihomir Distler Tile, jedan od doajena vinkovačkog navijačkog pokreta.
Sišao sam s jedne ograde samo da bih, u punom trku preletio čitav teren i popeo se na drugu, grleći se s desetak momaka koji su potegli iz Vinkulje.
Taj performans traje sad već neke dvije minute, ostali igrači stoje i gledaju u čudu, a sudac, vidno zbunjen, čekajući da se udostojim prijeći centar, priupita Ivana Lajtmana, koji se zatekao u blizini:
– De, matere ti, koji vam je ovaj?
„Pepa“ Lajtman ne propušta takve zicere…
– A on? On Vam je inače naš navijač. Znate, Cibalia ima običaj da za nagradu svake godine na pripreme povede jednog Ultrasa.
– Ahaaaa… – slegnuo je ramenima sudac.
Uglavnom, utakmica je ubrzo (?!) nastavljena, odigrano je još sedam-osam minuta u kojima se ništa značajnije nije dogodilo, tako da smo pobijedili 3:2!
Ponovit ću još jednom; nema tih riječi, stila ili načina pisanja kojim bih mogao dočarati tu sreću, kasnije u životu sam možda imao ljepših i bitnijih događaja (zbog ovog „možda“ večeras spavaš na kauču, op. ur.), ali ovo je tada bio vrhunac mog života!
TRENUTNI OMJER NA KLADIONICAMA ZA OSTANAK U KLUBU: 75 /1.
– Sutra se vraćamo kući, po dolasku u Vinkovce imamo kratak sastanak, a već u ponedjeljak putujemo u Medulin. Večeras ste slobodni… Skroz do 21 sat i treninga u teretani – velikodušno nam je priopćio trener.
Javna je tajna da će u Medulin putovati samo 25 igrača, ovaj gol mi je popravio šanse, ali otpočetka sam bio svjestan jedne činjenice; mogu igrati isključivo na poziciji libera i stopera, mjestima za koje konkuriraju Leutar, Pernar, Tkalčević, Lučić, Parmaković, Tomić, Križanović…
Činilo se da ću trajati k’o boca pelinkovca na Krnjašu.
U IDUĆEM (PREDZADNJEM!) NASTAVKU:
Osim istančanog smisla za humor, što je još zajedničko Kinezima i Bosancima?
Koji igrač Cibalije je dobar kao pecivo, a oštar poput nindžine katane?
Postoji li poveznica između Josipa Runjanina i NK Osijek?
….i još poneke nezanimljivosti.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.