PIŠE: Mladen KEVO
„Poštovana Doktorice: odgovaram Vam na Vaše pismo. Ono što ovi skorojevići ne mogu i nikada shvatiti neće, to je: zbog čega sam se za neke stvari toliko borio; ništa posebno time nisam dobio, a toliko toga mi je oduzeto i uskraćeno. To njima nikada neće biti jasno. Ne pričinjava Njima zadovoljstvo nečasna čovjeka prokazati takvim. Ne, prijestupnici svih vrsta, na stotine, na tisuće njih slobodno šeću vani svud uokolo. Njima je užitak i Oni misle da je to visoka politika – časnog čovjeka svesti na razinu i staviti u društvo kriminalaca.
Bivši je sustav ljude trpao i na Goli otok. Ali je imao barem onaj minimum kazneno-procesne iskrenosti pri komu, kad bi politički neistomišljenik dobio presudu, u njoj mu je pisalo da na Goli otok ide zato jer „podriva Sustav“. Ovi ni to nisu u stanju. Ovi ništa nisu u stanju. Ali, da bi uništili čovjeka sve su u stanju. Unutar našeg nacionalnog bića nikada prije takve podle, opskurne, opasne, često i brutalne metode obračuna sa slobodoumnim ljudima i neistomišljenicima, nisu se koristile. S Njima to je došlo, Oni su to zaveli!
I to će prestati tek onda kad s pozornice naše stvarnosti Oni odu. Prije, nažalost, ne! Danas Hrvatskoj mogu služiti jedino tako da budem protiv ove vlasti. Formalni propusti postoje. Naravno da, kao i svaki čovjek, nisam bezgriješan. Ali, osim toga, mene je oduvijek zanimalo i da mom Narodu bude dobro. Da on postane slobodan i sretan Narod. Narod koji stvara i živi; u miru, u slozi i u obilju, od rezultata svog rada i vlastite pameti; od kreativnosti i nacionalnih bogatstava i brojnih drugih resursa Lijepe nam Naše.
Da prestanemo napokon biti narod: robova i raje, tlake i kuluka, međa i mrginja, suhozidova i torova, opančara i kaljačara, spužvara i školjkara, tkalaca i travara, prelja i pralja, planištara i napoličara, orača i kopača, lončara i potkivača, sezonaca i arendaša, guslara i tamburaša, gangaša i ojkača, tancanja i licitarskih srca, inata i dišpeta, fruličara i nadničara, slugu i podanika, kmetova i težaka, čobana i pastira, gorštaka i galijota, hajduka i uskoka, krajišnika i graničara, udarnika i radnih akcija, gastarbajtera i pečalbara.
U Vašem ste pismu, Doktorice, spomenuli i riječ „intelektualac“. Na ovim našim prostorima, to znači vlastitom voljom izabrati sudbinu trajno neshvaćenog čovjeka. Već i na sam spomen te riječi, u nekom našem društvancu, jedna od najčešćih opaski je: „Pa što on zapravo ustvari cijelo vrijeme hoće?!“ A što zapravo ustvari cijelo vrijeme hoće to društvance; što hoće svi Ti bezidejni kojima se nikad ništa ne da?! O tome u nas još nije pristojno javno govoriti, Vama ću to svejedno sasvim otvoreno reći: Hrvatska je prevarena. Prevarena!
U životu postoje stvari poput: ponosa, prkosa, časti, ugleda, dostojanstva, javnog digniteta, priznatosti, uvažavanja. Postoje i one druge poput: lagodnosti, udobnosti, uspješnosti, napredovanja, karijere, prestiža, sigurnosti, izobilja, srama, egzistencije, slobode, izopćenosti, osuđenosti, stigme, straha, sramote, zatvora, društvenih i građanskih normi. I sve su one ljudima jako važne. Egzistencijalno su k nekima od njih usmjereni. Dok budno pritom paze da ih neke od njih ne zadese.
Ali, postoje i oni dani, i mjeseci, i godine u našim životima, postoji ono vrijeme usuda kad se odlučimo svega tog odreći. Jer ima nešto, što nam je iznad svega toga. Guraju nas do samog ruba provalije, a onda umjesto da padnemo u nju – mi ju hrabro preskočimo. Postoje one životne razdjelnice kad smo svaku cijenu spremni platiti, sve to napustiti, od svega drugog odustati, samo da bismo to što jesmo mogli biti. Nismo majmuni koji po džungli bez cilja skakućemo. Nismo stvorovi, Božja smo stvorenja. Ljudi smo. Hodajmo onda uspravno!
Nema života bez uspravnog hoda. Međutim, u nas stvari stoje ovako; da bi te ljudi priznali kao neku vrijednost, uvijek te prije toga prvo bace u blato. Prvo se u njemu kaljužaš s onima koji iz njega ili ne znaju ili ne žele izići. I tek onda, ako se sam budeš imao snage izdići iznad toga, skinuti sve to, sprati sa sebe svu tu ljagu i prljavštinu, tek se tada možeš nadati onome što si kao čovjek davno prije toga bio zavrijedio. Kaljužu i kaljužanje uglavnom moraš proći! To je jedna vrsta društvene inicijacije.
Nešto kao prijemni ispit za početak dugog duhovnog marša. Ovdje to je neminovno. To tako u nas ide… U nas je to `narodni običaj`! U tim podmuklim vremenima, kad se stvari s mrtve točke ne pomiču, kad jedno Društvo potpuno propada, kad jedna Država u glibu korupcije, u močvari kriminala, u živom blatu laži, fikcija, iluzija i samoobmana tone; kad pravde nestane, kad nepravda, ravnodušnost i bešćutnost zavladaju, kad ljudima postaje teško i preteško, a nikakvo se svjetlo u toj društvenoj tmini još ne nazire…
U takvim vremenima, kao luč ili svjetiljka u mrklom mraku, kao kometa na nebu, kao cvrčak u visokoj gustoj travi, kao krijesnica na grani, kao ona prva kap kiše na zemlji usahloj, kao jutarnja zraka svjetlosti, kao duga iz oblaka olujnih – javljaju se Intelektualci. Oni su kao travke na vjetru, kao orahove ljuske na olujnom moru, kao plamen šibice u vihoru, izvan centara moći, izvan mašinerije stranaka, zavjetrine institucija i lobija, bez ičije zaštite, neumreženi s bilo kim, oni govore sve ono što drugi osjećaju i misle. Ali se boje reći!
Kazuju one velike, a opore istine o Ljudima i Vremenima, o Državama i Narodima, o Sustavima i Prilikama, koje je inače opasno javno kazivati. Govore bez dlake na jeziku, bez imalo straha, bez razmišljanja o posljedicama. Pišu one istine koje ni njihovom Narodu uvijek najbolje u uši ne sjedaju. Jer kao što jedan stih kaže: „I narod je biljka čudnovata…“ . Oni su glasnogovornici glasnog govora. Oni su lučonoše nade. Oni su barjaktari slobodnog duha. Njima nije do slave. Čine to jer Istina nema alternative. Ona je njihova Vjera!
Znajući dobro da su upravo oni, oni prosvijećeni pijetlovi koji prerano i preglasno kukuriču, te zbog toga vrlo lako i u loncu nekog vlastodršca skuhani mogu završiti, oni to svejedno čine. Ja sam sad u tom loncu! Kuhaju me na visokim temperaturama… Svejedno (još) kukuričem. Znajte i ovo. Nećete Vi biti prva, koja će ovo moje pismo Vama otvoriti i pročitati! Pa ipak ja Vam ga, znajući i to, sasvim slobodno pišem… Oni ne govore i ne pišu tako o tome zato da budu originalni, da se istaknu ili da prkose.
Neke druge, pri tome, poprilično još i živciraju. U tim se vremenima mnogom građaninu učini da oni „uz vjetar pišaju“, previše pričaju, plove protiv matice, uzalud troše energiju, pokušavaju nemoguće, bave se jalovim i pustim poslom. Kao ljude „koji se ne znaju snaći“: neki ih otvoreno i sažalijevaju. Tako to traje godinama, ponekad i desetljećima. I ništa se, ništa značajno okolo ne zbiva. Sve stagnira i propada, čini se kako stvari nisu promjenjive. Društvo tavori u bunkeru zacementiranih iluzija.
A onda se ipak iskra promjena u jednom Narodu zapali. Sve ono što se snivalo, željelo i čekalo godinama i desetljećima, zbije se u par tjedana ili mjeseci: iskorak, promjena, preokret, obrat, preporod, nekad se to zvalo i revolucija. Sve se promijeni! Ljudi opet dožive slobodu! Osjete da je prošlo vrijeme tlake i harača, pljačke i nepravde. Nepravde će uvijek na ovom svijetu biti, ali ona ne smije nikad poput epidemije godinama i desetljećima harati bez prestanka. Mi sad imamo epidemiju nepravde koja sustavno vlada…
Kad se prevrat slobodnog duha napokon dogodi tada ljudi sami zaključe: Vidiš, onaj čovjek, još onda kad se nitko drugi to usuđivao nije, kad su svi sjedili doma i kalkulirali, nemoćno ili kukavički daljinskim samo TV programe prelistavali, kad su u izlizanim trosjedima godinama tavorili te grickalice s akcija grickali, kad su se zbog posla i egzistencije jednostavno bojali reći svoje mišljenje, kad je općeprihvaćena bila filozofija čuvanja vlastite guzice, on je još tada ukazivao što ne valja. On je `kremenom od kremen udarao i bacio prvu iskru`!
Staljin i Hitler trpali su ih u logore, mučili i javno ponižavali, na tisuće su ih pobili. Pa ipak , nikad ih nisu ušutkali ni istrijebili. Njihova je javna riječ bila jača od svih vlastodržaca i diktatora, od svih tajnih službi; njihovi tekstovi i proglasi protresali bi čitave divizije i armije, sustave i imperije. Jedan bi nestao, ali su iz sjemena otpora koje je on posijao – druga dvojica izrastala. Ti su ljudi kao prve visibabe. Vjesnici duhovnog proljeća, a oni ga najavljuju još onda kad se drugi ne usuđuje proviriti iz toplih domova van.
Mogao bih Vam sad navesti deset citata za koje biste stavili ruku u vatru da su stari tjedan ili najviše mjesec dana; da potječu iz ove stvarnosti čiji smo svi sad taoci. Bili biste zaprepašteni kad bih Vam dokumentirao da su to Zapisi iz 1934., ili iz 1921., ili iz 1907. Ili iz 1889., ili iz 1868… Znači prošlo pedeset, prošlo stotinu ili stotinu i pedeset godina, a u Nas „sve je isto k’o i lani“! Vani novo Tisućljeće i Dvadeset i prvo stoljeće, ovdje i dalje, kako je još prije osamdeset godina jedan naš pisac zapisao, „u Zagorju psi laju“…
S poštovanjem, Valtura, 14. travnja 2010.
P. S. Domaći psi laju, dok europske i svjetske karavane prolaze! I ne samo u Zagorju nego i u Slavoniji i u Dalmaciji i u Lici i u Dijaspori; manje-više svugdje oko nas i svugdje gdje nas raseljenih, raštrkanih i razbacanih ima. Mi, nažalost, nismo ono što mi uporno mislimo da jesmo. Mi kasnimo i tapkamo u mraku. Mi još nemamo hrabrosti s tim se otvoreno suočiti! A Oni to na sve načine nastoje zataškati, prikriti, spriječiti i odgoditi. Mi smo Zemlja zataškane zbilje, mi smo Narod odgođene budućnosti…“.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.