✍️ Ante JUKIĆ
Kakva su to čudna i teška vremena došla, prijatelju moj? Ne smije čovjek više ni pucati iz svog automobila, ne smije ni u društvu pjevati što mu je na srcu. Pitam se, što je sljedeće? Možda više nećemo smjeti ni nekoga vrijeđati skriveni iza anonimnog profila na društvenoj mreži?
No, dosta ozbiljnosti, ‘ajmo sad malo u šaljivom tonu.
Na stranu sad što ima super ime, ali nikako ne mogu shvatiti fasciniranost tim likom, pogotovo ne u 2026. godini. Da se ne možeš ni proveseliti s društvom u Komletincima na pokladnom jahanju, a da ti nije na pameti? Pa valjda i sama činjenica što je pokopan tamo gdje je nešto govori. Opet, ako nekoga veseli, neka pjeva. Ne vidim u tome ništa toliko skandalozno, da bi se dignula tolika frka. Uostalom, davno je rečeno, tko pjeva, zlo ne misli. Ja bih dodao, tko ne misli, pogotovo zlo ne misli.
Zapravo, analizirajmo malo stihove. Je li u Madridu grobnica? Je. Je li tamo pokopan? Je. Dakle, ništa drugo, nego taksativno navođenje činjenica. A to što ga netko smatra vođom Hrvata, njegova stvar, nitko mu ne bi smio to zabraniti, niti ga zbog toga kazniti. Kao što nikome ne bi trebali zabraniti misliti kako je imenjak sve, samo ne vođa Hrvata. To je, valjda, demokracija. Svakome je dozvoljeno misliti što hoće, dok god to mišljenje nije eksplicitni poziv na nasilje. Ja ga u Dabrinu pjevanju ne vidim.
Ukusi su različiti, a isto vrijedi i za neukuse. Nekome je po mjeri Antiša, nekome Joža, ima ih i koji se dive onom Ghe Guevari, revolucionaru, razbojniku ili što je već bio. Sto ljudi, otprilike isto toliko čudi. Ne mora, naime, nužno biti sto. Ima pojedinaca s više čudi, a zna se naći i više ljudi s istom čudi.
E, sad, gdje ja vidim problem u ovoj priči? Kao i uvijek, prije svega u dvostrukim mjerilima i nejednakim kriterijima. ‘Crvendaći’ su, kao što vidimo, zbog Dabrine šansone postali u licu još crveniji nego inače. To bih još mogao razumjeti, kad bi isto reagirali na, recimo, pjesmicu o ljubičici bijeloj. Ili da su se, bubam, kritički osvrnuli na veselo kolo u zagrebačkoj Areni neki dan. Ili na neki od mnogih događaja koji smetaju onima kojima ne smeta Dabrin izričaj. Tad bi njihova riječ možda imala težinu. Ovako ih ne mogu shvatiti ozbiljno, niti uz najbolju volju. Kad su ti problem samo i isključivo Perković, Dabro, Zlatko, Ante i ekipa koja, barem nominalno, pripada tom krugu, a nemaš ništa protiv, dapače, diviš se Joži i njegovima, nisi vjerodostojan. Toliko o ‘crvendaćima’.
A što se Dabre tiče, malo je već postao naporan, barem meni. Ono s pucanjem je moglo proći kao politički obračun, tu snimku vjerojatno nije sam izbacio, no ovi noviji uradci su svjesno i ciljano ugledali svjetlo dana u njegovoj režiji. Zanima me, koji je smisao, što želi postići, koja poruku porati? Kad ste javna osoba, k tome još i političar, svaki vaš potez dolazi pod povećalo. Raditi nešto možete čisto iz svog gušta, zato što vam je došlo, možete imati neki konkretni cilj, a može i netko drugi imati neki cilj, pa vas koristiti kao ‘korisnog idiota’.
Mogu razumjeti da, zbog nekih reakcija koje izazivaju, ove Dabrine predstave nekome mogu biti simpatične. To je valjda neki prirodni refleks onih kojima je već muka od histerije i pomahnitale opsjednutosti ustašama koja vlada na ekstremno lijevoj strani spektra. No, isto tako, smiješno je i od Dabre praviti nekakvog junaka samo zato što vadi mast ‘crvendaćima’. Ako u Hrvatskoj zaista postoji desnica, a neki se kunu da su je vidjeli, rekao bih kako svakako može ponuditi puno bolje od ovoga.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.