Čak je i voditeljici Valentini Miletić bilo pomalo neugodno. Naime, tema razgovora sa stručnim komentatorima u studiju MaxSporta Domagojem Abramovićem i Joškom Jeličićem bio je status trenera Osijeka Željka Sopića, upravo glatko poraženog od Hajduka 0:2, te se Valentina poželjela nadovezati na intervju koji je sa Sopićem u Opus Areni upravo bio odradio maxsportovac Andrija Cmrečnjak.
Naime, svi su u studiju s nestrpljenjem očekivali trenutak kada će mlada uzdanica MaxSporta prema Sopiću potegnuti jedino logično, gotovo pa neizbježno pitanje: hoćete li podnijeti ostavku? Ili barem: očekujete li da će vas smijeniti?
Ništa od toga. Cmrečnjak se iz Osijek odjavio svojim šeretskim osmijehom, ostavivši kolegicu u nevolji.
– Nije ništa rekao po tom pitanju (Sopić o eventualnoj smjeni, nap.a.), doduše nije ni dobio takvo provokativno pitanje. Naš Andrija je ipak dobar – kiselo se nasmiješila Miletićka i proslijedila vrući krumpir Jeličiću i Abramoviću.
Vratimo se načas na ono Valentinino „naš Andrija je ipak dobar”. Da, to bi mnogi zaista mogli i pomisliti, da dobri dečkić s mikrofonom u Osijeku naprosto ne želi provocirati teško poraženog sugovornika, ne nametati ozračje linča prema jednom sportašu.
Osim što Andrija Cmrečnjak nije poslan u Opus Arenu da bi tješio Sopića, nego da bi ga ipak nešto konkretno pitao. Da to od njega ne očekuju samo Miletićka, Jeličić i Abramović, nego i stotine tisuća gledatelja pred televizorima. Očekivao je to naravno i Sopić, jer je to – pitanje o ostavci – jedino normalno, logično i novinarski profesionalno i odgovorno prema javnosti. Pa kad ćeš ga, Andrija, zaboga to pitati ako ne sad!?
Osječka slika bezbrižnog, nasmiješenog Andrije, nakrcanog bezvrijednim statističkim podacima i kvaziduhovitim doskočicama, paradigma je današnjeg sportskog televizijskog novinarstva, osobito na MaxSportu. Na žalost, ta televizijska disciplina doživljava nezapamćenu eroziju kvalitete, ne samo u smislu provokativnosti i polemičnosti – koje su neodvojivi dio novinarstva – nego i u posvemašnjem nedostatku zanimljivosti, intrigantnosti, neiscrpne potrage za detaljima nedokučivim gledateljima u naslonjačima.
Ovo kako utakmice prenose Cmrečnjak, Pukšar, Kecman ili Ljubić – mogao bi i iole potkovaniji student prve godine novinarstva. Njihov – ajde Ljubićev – vrhunac je u prijenosu izreći kako je netko nekoga orobio (oduzevši mu loptu) ili kako je došlo do kolizije dvojice igrača, prevedeno: duela.
Pogledajte samo intervjue s akterima uoči početka derbija. Obično su to po jedan igrač iz svake momčadi i pomoćni treneri. Možete li se sjetiti kada su se ti držači mikrofona s MaxSporta potrudili i osmislili barem jedno suvislo pitanje koje sugovornik ne očekuje?
Taj intervju otprilike iz kuta onoga koji ga vodi izgleda ovako: „Kakav je bio tjedan iza vas?”, „kakve vas možemo očekivati u današnjoj utakmici?”,”kakvog suparnika očekujete?” i „za kojih ste se 11 opredijelili?”. Pitanja koja svojom prštećom provokacijom naprosto tjeraju strah u kosti sugovorniku…
Ta i takva postava maxportovaca, taj sumrak modernog tv-novinarstva – usudimo se primijetiti – nekome istodobno može predstavljati i svojevrstan osvit. Otkrovenje. Kome to, pobogu? Pa kome drugome nego njihovom suigraču Jošku Jeličiću, onome koji pokraj takvih kao što su Cmrečnjak, Ljubić, Kecman i Pukšar – a odnedavno i impresionirani Abramović – odaje dojam televizijskog space shuttlea, aliena iz područja novinarstva, akademika i avangardista.
Svi oni zajedno Jeličiću nisu ni do koljena; ni po znanju o njihovoj struci, ni po odvažnosti, ni po beskompromisnosti, ni po karizmi, ni po stavu – kategoriji s kojom se oni nikad nisu susreli. Ili jesu, pa su je taktički zaobišli.
I naravno, svemu tome Jeličićevom bismo od srca zapljeskali kada nam vrag ne bi dao mira i opet vratio na početne postavke. Ako ne znate što je bilo, podsjetit ćemo vas: Joško Jeličić je Čovjek Koji Je Priznao Da Je Lagao Uskoku! I tu svaka njegova vjerodostojnost i objektivni gledateljski dojam zajedno padaju u vodu.
A što ćemo s Cmrečnjakom, Ljubićem, Pukšarom i Kecmanom? Netko će reći – dečki imaju PRAVO prenositi kako žele, a njihova televizija ionako ima PRAVO prijenosa HNL-a. OK, a njihova publika ih isto tako ima PRAVO utišati. U nekom uređenom, naprednom televizijskom svijetu to bi čak bila i – obaveza.