PIŠE: Ante JUKIĆ
Tko god ima i mrvicu domoljublja i nacionalnog zanosa u sebi, ponosi se ‘Olujom’. Čak i oni koji su potpuno ‘hladni’ po tom pitanju, ali su dovoljno objektivni i zdravim razumom obdareni, nikad neće dovesti u pitanje legitimnu vojnu operaciju kojom je Hrvatska oslobodila okupirani teritorij. Nažalost, po starom lošem običaju, dok se većina hrvatskog puka priprema za proslavu i prisjećanje na jedan od najvećih dana u svojoj povijesti, neki pojedinci i udruge izvode ‘Antiratne akcije’ kojima nastoje baciti sjenu na ove dane ponosa.
Oni se ograđuju od ‘Oluje’, oni se ‘Oluje’ stide. Naglašavaju kako to nije njihov dan, a sve, kako kažu, zbog nevinih ljudi koji su izgubili živote u toj vojnoj operaciji. Njima su na srcu poginuli, svaki ljudski život za njih je svetinja, i oni jednostavno ne mogu biti dio proslave koja slavi ubijanje. Koliko je ova teza apsurdna i promašena, ne mora se posebno ni naglašavati. Dovoljno je po tko zna koji put reći kako nitko ovih dana ne slavi ubijanje, nego slavi veliku pobjedu hrvatske vojske i hrvatskog naroda općenito. A da je svatko normalan protiv rata, to je pogotovo glupo isticati. Da se Hrvatsku pitalo, rata ne bi bilo, pa ne bi bilo ni ‘Oluje’, to je valjda neka elementarna logika. Toliko o nazivu ‘Antiratna akcija’.
Javne nastupe ovakvih udruga još bi mogli i smatrati iskazima empatije i iskrene žalosti zbog izgubljenih ljudskih života, kad ne bismo znali o kome se radi i kako one inače djeluju. Rekao bi narod: „Tko ih ne zna, skupo bi ih platio“, i tu onda dolazimo do jednog velikog apsurda. Mi ih, naime, itekako dobro znamo, ali ih svejedno skupo plaćamo. Sve te udruge koje ovih dana prosvjeduju zbog ‘Oluje’ samo su dio ‘napredno-progresivne’ lepeze čiji je modus operandi poznat i onima koji površno prate političku i aktivističku scenu Hrvatske.
Ta lepeza obuhvaća širok spektar zanimanja, epiteta i aktivizama, ima tu zaista svega. Od antifašizma, ateizma i agnosticizma, feminizma, sekularizma, profesionalnih Židova i Srba, preko rodne ideologije, uključivosti, LGBT (dalje ne znam više) pokreta, vječne borbe protiv rasizma, pa sve do ovih najnovijih trendova, poput klimatskog aktivizma. Uglavnom, sve će oni istaknuti, svime će se podičiti, samo neće iskreno reći ono najvažnije.
Ono što je u srži njihovog djelovanja. Neće reći kako, ovo je teški eufemizam, ne gaje pretjerane emocije prema državi u kojoj žive (i to vrlo dobro, što je još jedan paradoks), neće otvoreno priznati animozitet (i ovo je eufemizam) prema Crkvi, ukratko, neće reći kako im smeta sve ono što na neki način određuje hrvatski narod. Ako malo odemo izvan nacionalnih okvira, neće otvoreno reći kako im smeta sve što je prirodno, tradicionalno i normalno.
Postoje, doduše, u toj ‘napredno-progresivnoj’ kliki i oni koji nisu toliko uvijeni, koji direktno kažu ono što im je na srcu. Jednom je tako jedan saborski zastupnik u napadima iskrenosti izjavio kako ‘posao 1945. nije odrađen kako treba’. Osobno, volim takve istupe i takve osobe općenito, jer s njima bar znaš na čemu si. I koliko god takve izjave, pogotovo u Hrvatskom državnom saboru, bile skandalozne, dobro je s vremena na vrijeme čuti i što većina ‘napredno-progresivnih’ stvarno misli. A to onda baca i malo drugačije svijetlo na ovakve ‘performanse’, danas uoči ‘Oluje’, a sutra uoči nekog drugog velikog dana ili blagdana koji se u Hrvatskoj slavi.
Jer, da su njima samo žrtve na pameti, da oni samo odaju iskrenu ljudsku počast zbog izgubljenih života, onda bi ti njihovi moralni principi vrijedili i u mnogim drugim slučajevima. A ne vrijede, uvjerili smo se u to puno puta. Komemorirati žrtve ‘Oluje’ na ovaj način, a istodobno slaviti jednog od najvećih zločinaca u povijesti? Tugovati zbog poginulih u ‘Oluji, a ne posjetiti mnogobrojne masovne grobnice i stratišta u kojima su zakopane na tisuće ljudi, odati počast tim žrtvama hrvatskog naroda?
Biti ovih dana silno empatičan, a otvoreno veličati režim koji je sustavno i na najsvirepiji mogući način ubijao ljude? Zbog nevinih žrtava ‘Oluje’ dovoditi u pitanje legitimitet i baciti ljagu na cijelu ovu veličanstvenu operaciju, a istodobno jednu od najvećih tragedija hrvatske povijesti okarakterizirati nečime što se može donekle razumjeti i opravdati? Konačno, ako ćemo se maknuti malo od ratnih zbivanja i prebaciti u civilno društvo, gdje su ovakve udruge itekako aktivne; naricati zbog žrtava ‘Oluje’, a istodobno podržavati ubojstvo nerođene djece?
Eto, zbog ovakve dvoličnosti i prijetvornosti istupe poput ovih kojima iz godine u godinu svjedočimo uoči Oluje ne smatram iskrenim iskazima žalosti, nego političko-ideološkim igrokazima. Naravno, nisu svi pripadnici ‘napredno-progresivnog’ pokreta neiskreni i proračunati; dapače, smatram kako među njima ima dosta onih koji djeluju u dobroj namjeri, ali siguran sam kako onima koji vuku konce ljudska žrtva nije na prvom mjestu. I kako je njihova namjera daleko od plemenite. Zato, iako sam osobno uvijek bio i bit ću protiv rata, iako cijenim svaki ljudski život i žalim zbog svake smrti, nikad neću bio dio ovakvih ‘Antiratnih akcija’. Njihovim rječnikom rečeno: „Ne u moje ime“.