PIŠE: Ante JUKIĆ
Tog 30. svibnja 1999. godine bila je to utakmica bitna uglavnom samo Osječanima i Vinkovčanima, no s godinama je finale Kupa između slavonskih rivala izašlo iz regionalnih i nogometnih okvira te postalo jedna od najpoznatijih sportskih tema u samostalnoj Hrvatskoj. I ne samo sportskih, jer u razgovorima o toj utakmici uglavnom se spominju stvari koje nemaju veze sa sportom. Iz perspektive Vinkovčana i navijača Cibalije sve se može sažeti u tri istine – sudačka krađa, rasplet skrojen na višim političkim instancama i trofej kojeg bi se Osječani trebali sramiti.
Što se suđenja tiče, tu bi trebalo u miru sjesti i ponovno pogledati utakmicu. Moje je mišljenje kako suđenje nije bilo dobro i kako je naginjalo na osječku stranu, no bezočna krađa je ipak malo preteška riječ. Ponavljam, po meni. Kazneni udarac za Osijek nije bio najuvjerljiviji na svijetu, ali elemenata je bilo, takvi prekršaji se uglavnom sviraju. Uostalom, nije realiziran, tako da svakako nije utjecao na rezultat. Jedan crveni je čist, izjednačujući gol pao je na vrijeme, debelo unutar javno pokazane nadoknade. Ostaje taj drugi crveni zbog verbalnog delikta, a što je tu točno rečeno, znaju samo glavni akteri. Uglavnom, i meni je to tada izgledalo kao oružana pljačka, no mislim kako je s vremenom dosta stvari nadodano i kako se malo pretjeruje.
Kad govorimo o režiji HNS-a i visokih političkih krugova, bio bih smiješan kad bih nešto izričito tvrdio ili oštro demantirao, s obzirom na to da nisam osobno svjedočio tim možebitnim dogovorima i spletkama. Međutim, jedna stvar mi tu nije bila nikako jasna. Kako je to Osijek mogao biti nagrađen zato što je zaustavio Rijeku u posljednjem kolu prvenstva? Po nekim pričama, ispada kako je Osječane bilo dovoljno samo novčano stimulirati, da je ishod utakmice na Kantridi ovisio samo o njima, ne i o Rijeci. Pa su onda za to nagrađeni Kupom, u utakmici u kojoj opet ništa nije ovisilo o Cibaliji. Nema smisla.
Možete vi nekoga stimulirati i motivirati koliko god hoćete, no to nije dovoljno. Na kraju krajeva, novčano stimuliranje nije u duhu sporta, ali nije zabranjeno. I danas se to radi, u nekim ligama i javno. I Rijeka je isto bila stimulirana u toj utakmici, i oni su igrali za velike premije, pa očito nije bilo dovoljno. Kako god se okrene, ostaje činjenica kako su Riječani imali sve u svojim rukama. Utakmicu na domaćem terenu u kojoj im je trebala pobjeda. Činjenica je i kako su u toj utakmici, u kojoj su, kao, brutalno pokradeni, dobili jako simpatičan kazneni udarac koji se nikako ne uklapa u cjelokupnu priču stvorenu oko te utakmice.
Isto tako, činjenica je i kako je Cibalia, i uz onakvo suđenje, minutu prije kraja imala vodstvo koje je ispustila lošom reakcijom vratara. Dakle, cijela ta spominjana režija i plan skovan na višim razinama vrlo je lako mogao pasti u vodu, a bilo je tu svakako i elemenata koji iskaču iz cijelog narativa. Jer, da je baš sve bilo tako, ne bi ni Rijeka ni Cibalia došli toliko blizu pobjede. Još jednom ponavljam, i ja mislim kako je većini čelnih ljudi Saveza i države bilo više u interesu da trofeje dignu Croatia i Osijek, a ne Rijeka i Cibalia, no takve se stvari nikad ne mogu do kraja izrežirati.
I dok mogu razumjeti razočaranje i bijes zbog suđenja i tretmana koji je Cibalia imala, ne mogu shvatiti one koji smatraju kako bi se Osječani trebali sramiti ovog trofeja. Osijeku je to bio prvi trofej u povijesti, još uvijek je jedini, i logično je što je svaki navijač tog kluba bio sretan. Koliko god to izgledalo neprihvatljivo iz vinkovačke perspektive, ljudi imaju pravo na to. Svaki se navijač veseli uspjesima svog kluba, pa zašto ne bi i oni?
Zato što su imali sudački poguranac? Da, imali su, ali odigrao je Osijek i utakmica u kojima su oni bili oštećeni, pa im nitko nikad nije vratio ono što su u njima zaslužili. Kao što se navijači Cibalije spominju ove utakmice, tako i navijači Osijeka mogu izvući neku zbog koje bi se netko drugi trebao sramotiti. I tako onda možemo unedogled.
Život nije uvijek pošten, nogomet pogotovo. To je svijet koji često ne funkcionira po sportskim principima. I svi koji su dio njega, barem su jednom bili grubo oštećeni, ali su isto tako i barem jednom bili na drugoj strani. Budimo realni, nisu ni sve utakmice koje je Cibalia/Dinamo odigrala u svojoj povijesti za podičiti se. Sudjelovali smo i mi u namještanjima, spletkama, štoviše, od nekih su se takvih utakmica iz povijesti razvile i romantične priče. I trebaju li se sad navijači Cibalije sramotiti zbog toga ili odreći svog kluba i nekih pobjeda? Naravno da ne.
A da ne spominjem navijače Dinama, Hajduka, Reala, Barcelone, Juventusa i ostalih velikih klubova. Postoji li uopće klub koji je potpuno čisti, koji nema bar jednu škakljivu epizodu iz povijesti? I tko se to ikad javno odrekao trofeja koji je osvojio? Zaista onda ne razumijem zašto bi to Osječani trebali učiniti, u trenucima kad su dočekali svoj prvi trofej. Imali su sve pravo veseliti se, kao što i danas imaju pravo reći kako su osvojili Kup 1999. godine.
A Cibalia je, nažalost, izgubila. Možemo mi koliko hoćemo izbjegavati tu konstataciju, ali to je činjenica. Ta utakmica svakako zauzima posebno mjesto u povijesti vinkovačkog kluba, no dojma sam kako se pretjeruje s naricanjem i stavljanjem u ulogu žrtve. Kako godine prolaze, to finale Kupa sve više poprima obrise mita. To mi nekako ne priliči sportašima, a pogotovo ne klubu kao što je Cibalia. Klubu koji ima ‘ono nešto’, i čija veličina i značaj ne ovise o utakmici odigranoj prije sad već 26 godina.
Ako je u toj priči bilo nečasnih radnji, to ide na dušu onima koji su u tome sudjelovali. Ne treba u to gurati navijače Osijeka i njihovo slavlje zbog pobjede. Cibalia i njezini navijači prije svega trebaju okrenuti se sadašnjosti, ponovno učiniti klub relevantnim faktorom u hrvatskom nogometu. A onda, tko zna, možda se ponovno rodi prilika kakvu je imala generacija iz 1999. godine. Samo, ovog puta sa sretnim završetkom…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.