PIŠE: Ante JUKIĆ
Nikad nisam razumio pojam ‘veliki vjernik’. Kakav je to, uopće, veliki vjernik? I koja je razlika između njega i ‘običnog vjernika’? Što, veliki vjernik vjeruje u svemogućeg Boga, dok obični vjeruje kako Bog puno toga može, ali nije svemoguć. Po velikom vjerniku je Krist Bog, koji je umro na križu i uskrsnuo treći dan, po običnom je ipak bio samo čovjek? Razlikuje li se i vjera velikog i običnog vjernika u Marijino bezgrešno začeće i uznesenje na nebo dušom i tijelom?
Nejasan mi je i pojam ‘praktičnog vjernika’. To je, valjda, onaj kojeg možeš sklopiti i ponijeti sa sobom, vjernik koji ne zauzima puno prostora? Dok s ‘nepraktičnim’ imaš poteškoća u svakodnevnom životu? Ne znam, meni je sve to besmisleno i smiješno. Stvari su zapravo vrlo jednostavne. Čovjek može biti vjernik i nevjernik, trećeg nema. A svaki vjernik je ujedno i veliki vjernik, jer vjera je sama po sebi nešto veliko. Sav nauk Katoličke Crkve sažet je u Apostolskom vjerovanju, To je vjera koju katolik ispovijeda. I tu onda nema mjesta za velike i male vjernike.
Vjera je po samoj definiciji riječ osobni doživljaj, ali je jednim dijelom i stvar odluke i prihvaćanja. Poštivanje postulata koje zajednica stavlja pred tebe. Ako je Vjerovanje sažetak onoga što katolik vjeruje, onda su Deset Božjih zapovijedi i Pet crkvenih zapovijedi putokaz za uzorni život. Štoviše, one su za katolika obveza. Ako ove zapovijedi stavlja u središte svog života, onda je katolik ujedno i veliki i praktični vjernik. U suprotnom, postavlja se pitanje – je li uopće vjernik?
Vjera je kod katolika danas često stvar tradicije i običaja. To nije nužno loše samo po sebi, ima i tradicija svoju vrijednost, no problem je ako sve ostane na njoj. Ako se katolička vjera ne živi, ako se svakodnevno ne dokazuje. Hrvati se velikom većinom izjašnjavaju katolicima, ali stvarnost nudi nešto drugačiju sliku, pomalo zbunjujuću. Pa tako imamo katolike koji biraju političare koji su deklarirani ateisti ili one koji se izjašnjavaju vjernicima, ali otvoreno promoviraju stvari koje su u suprotnosti s naukom Katoličke Crkve. Imamo katolike koji objeručke prihvaćaju ‘vrijednosti’ nespojive s vjerom koju ispovijedaju. Vjera se danas često gura u stranu, ne želi ju se miješati s ‘običnim’ stvarima, što je potpuno pogrešno. Ne može se biti katolik samo u određenim situacijama i prigodama, to bi onda valjda bio onaj mali i nepraktični vjernik.
S. C. Lewis, poznati britanski književnik, jednom je rekao:
„Kršćanstvo je tvrdnja koja, ako je neistinita, nema nikakve važnosti, a ako je istinita, onda je od beskrajne važnosti. Jedino što ne može biti je osrednje važna.“
Na tom tragu je i ona poznata izreka, po kojoj će sve biti na svome, pravom mjestu, ako je Bog na prvom mjestu. Sudeći po onome što vidimo oko sebe svakodnevno, dio katolika još uvijek nije posložio prioritete. Nije postavio Boga na prvo mjesto. Dok god se to ne dogodi, imat ćemo društvo u kojem su katolici na ‘papiru’ većina, dok su kršćanske vrijednosti gurnute na stranu. Društvo u kojem ima puno vjernika, ali malo velikih i praktičnih…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.