Prošla je godina dana otkako nas je napustio Nevres Zahirović. Tijekom obiteljskog odmora u Italiji, u 64. godini života, Zahir je tiho otišao. Samo je zaspao. U zagrljaju najmilijih, supruge Suzane, kćeri Vedrane i unučica Ene i Dalije, posljednji je put 2. srpnja 2024. godine udahnuo svijet koji ga je, bez pretjerivanja, volio. I koji ga, godinu dana kasnije, i dalje ne zaboravlja.
Zahir nije bio samo kapetan Cibalije. On je bio simbol. Čovjek koji je svojim nogometnim umijećem, ali još više osobnošću, obilježio epohu vinkovačkog nogometa. Rođen 1961. godine u Tuzli, ostavio je trag koji nadilazi sportske terene – duboku brazdu ljudskosti, dobrote i otmjenosti.
A život ga nije mazio. Napustio je Tuzlu zbog nepravde, u Vinkovcima pronašao dom, pa se kasnije, ponovno zbog nepravde, vratio u rodni grad. Bez gorčine, s dvije najlonske vrećice u rukama, ali s istim dostojanstvom. I gdje god da je bio, ostavljao je isti trag; trag dobrog čovjeka, tihog heroja, istinskog gospodina.
Svi koji su imali privilegij poznavati ga posvjedočit će da je Zahir prije svega bio Čovjek. S velikim “Č”. Uzoran suprug, otac, prijatelj. A za svoje unučice Enu i Daliju jednostavno – najbolji djed na svijetu. Njegova skromnost bila je snaga, njegova šutnja govorila je više od riječi.
Zahire, hvala Ti. Za svaku utakmicu, za svaki osmijeh, za svaku lekciju koju si ostavio iza sebe. Pokazao si da u svijetu punom buke i nepravde još uvijek postoji mjesto za tihe ljude velikog srca. I da se, unatoč svemu, može živjeti pošteno. I otići kao gospodin. Nisi zaboravljen.