PIŠE: Ante JUKIĆ
Ovako to otprilike uvijek ide. Kao, pita, ponudi izbor. Ali, ne da bi ti zaista izabrao ono što želiš, taman posla. Ti zapravo moraš potvrditi ono što je ona već ranije odlučila. Ako pogodiš, super, rasprava je završena. No, ako izabereš krivo, stvari se kompliciraju.
Neće reći kako si pogriješio, jer to bi narušilo koncept demokracije s kojim je cijela priča i započela. Prihvatit će ona načelno tvoj izbor, ali uz opasku: „A može i onako, meni je svejedno“ I sve to smirenim, pomalo tužnim tonom, kao da je razočarana.
Onda imaš dvije mogućnosti. Ili ćeš odmah prihvatiti to ‘onako’ i okončati stvar, ili ćeš ustrajati na svome i neprestano slušati propitkivanja: „I, što smo onda odlučili?“. Da bi na kraju ipak morao popustiti i, kao, predomisliti se. I tako će biti po njezinom, ali ne zato što je ona tako odlučila. Ne, ona ne odlučuje, ona pita. Tebi je bilo na izbor, ti si odlučio, a ona je samo ponizno prihvatila tvoje mišljenje.
To je to famozno žensko pitanje.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.