PIŠE: Ante JUKIĆ
Da mi je netko prije 20 godina rekao kako će se hodati za život, pogledao bih ga s podsmijehom i postavio pitanje:
„Hod za život? Glupost, potpuno besmisleno. Pa, tko uopće može biti protiv života, što se tu ima hodati?“
Danas, međutim, to nije trivijalna stvar. Došla su vremena kad se mora isticati vrijednost svakog ljudskog života.
Puno se priča o pobačaju posljednjih godina. Učeniji, stručniji i elokventniji ljudi od mene već su toliko puta dokazali kako ‘pravo na pobačaj’ krši sva moralna i logička načela, pa ne vjerujem kako će ovaj tekst previše utjecati na one koji i dalje zagovaraju prekid života. Ipak, ako samo i jedna osoba shvati u kakvoj je zabludi, i to će biti svojevrsna pobjeda. Isplatit će se svako slovo.
Da cijeli ovaj ‘pro-choice’ aktivizam ne drži vodi, pokazuje i promjena narativa kojoj svjedočimo kroz godine. Podsjetimo se malo kako je sve počelo. Ispočetka se govorilo kako plod u majčinoj utrobi nije osoba, kako život ne počinje začećem. Kad je znanost potvrdila da to nije istina, nastupila je zbunjenost. Jer, krugovi koji promoviraju pobačaj uglavnom se pozivaju na znanost, suprotstavljajući je, kako oni kažu, zaostalim i nazadnim stavovima Crkve. I sad ih je ta znanost na neki način izdala, pa je valjalo promijeniti pristup i taktiku. Stoga se prešlo na ono što danas najbolje prolazi, što otvara sva vrata. Konstruiran je pojam ‘pravo’.
Prava na što? E, to ja malo nezgodno izgovoriti. Ne možeš baš reći pravo na ubojstvo, to zvuči okrutno, pogotovo kad dolazi iz usta deklariranih humanista. Pa se onda došlo do sintagme ‘pravo na izbor’. Žena, kažu, ima pravo odlučiti što želi sa svojim tijelom. Tu sad dolazimo do glavnog problema u cijeloj ovoj priči, i ja stvarno ne mogu razumjeti one koji ne vide apsurd u ovoj tezi.
Ovdje se ne radi o (samo) ženinom tijelu. Ovdje se radi o živom biću, malom čovjeku. Da, u ženinoj utrobi, ali i dalje jedinstvenom čovjeku. Zaslužuje li on živjeti, ili žena jednostavno može odlučiti u njegovo ime? Smije li, nadalje, žena odlučiti u ime oca tog djeteta. Tri su osobe uključene u ovu temu, tri prava. Prvo i najvažnije od njih je pravo djeteta na život, a potom slijede pravo majke i oca. Međutim, ‘pro-choice’ ideologija zanemaruje najvažnije pravo, u stranu gura i oca, i sve svodi na pravo žene. Pravo ‘činiti što hoće sa svojim tijelom’. Apsurdno.
Puno se spinova i zamjena teza plasira kad se govori o temi pobačaja. Jedan od njih je onaj po kojemu je ‘pro-life’ aktivizam usmjeren protiv žene, kako ju degradira i ponižava, uskraćuje joj prava. Kako promovira zabrane. Opet apsurdno. Već iz samog imena ‘Hod za život’ vidljivo je kako ovo nije pokret ‘protiv’, nego pokret ‘za’. Ovdje se promovira radost života, nikakve zabrane. Njih, opet paradoksalno, promoviraju oni koje se deklarativno zalažu za slobodu izbora. Oni zabranjuju – život.
‘Pro-life’ aktivizam ne osuđuje žene, niti ih ostavlja na cjedilu u ovakvim teškim situacijama. A pobačaj je teška i stresna situacija, uvijek. Nitko ne može to tek tako ‘odraditi’, pobačaj uvijek ostavlja posljedice. I sve inicijative koje se bore za život jednako se brinu i za žene koju se nađu u ovoj situaciji. Rekao bih, puno više od krugova koje su im plasirale pobačaj kako pravo. Ovo nije ‘žena ili dijete’, ovo je ‘žena i dijete’. Ta teza također se ponekad podlo plasira u javnost. Nitko nikad nije rekao kako bi pobačaj zakonom trebalo zabraniti uvijek, i kako je život djeteta važniji od života majke. Postoje, naravno, iznimni slučajevi, u kojima je ključna liječnička procjena. A posebno je ružno kad se u cijelu priču plasira silovanje. To je zaista nisko, igrati na tu kartu u ionako bolnoj temi.
Ponovljeno je već tisuću puta, ali nije zgorega naglasiti još jednom. ‘Pro-life’ inicijativa nije usmjerena protiv žena, niti osuđuje one koje su se odlučile na pobačaj. Nitko to ne čini puna srca. ‘Hod za život’ i slični pokreti bore se prije svega protiv ideologije koja je pobačaj svela na pitanje slobode, na nešto što se nudi kao dokaz napretka i progresivnosti društva. Ukratko rečeno, ‘Pro-life’ aktivizam bori se protiv kulture smrti koja uzima sve više maha. To je zauzimanje i za dijete i za majku i za oca. Za svaku osobu. Jer svaka osoba zaslužuje živjeti.
Na kraju, naveo bih nekoliko kontradiktornosti, apsurdnih, pa i pomalo ironičnih crtica vezanih uz pobačaj. Nisu to nekakvi ključni dokazati, niti sve te crtice imaju istu težinu, ali svakako su zanimljive i dosta toga govore o ovoj temi.
Ako plod u utrobi nije život, ako život ne započinje začećem, kao što neki tvrde, čemu onda uopće pobačaj? Čemu prekidati nešto što nije živo?
Ako majka ima pravo ubiti dijete samo zato što se nalazi u njezinoj utrobi, vrijedi li taj princip i nakon što se dijete rodi? Kao što znamo, sve dok su maloljetna, djeca su pod paskom roditelja, oni odgovaraju za njih. Na neki način, djeca su vlasništvo roditelja? Smije li onda, recimo, majka ubiti dijete od 14 godina koje živi u njezinoj kući?
Nadalje, nije li pomalo licemjerno zgražati se kad čujemo vijest o netom rođenoj bebi ostavljenoj u kontejneru, a istodobno promovirati pobačaj? Koja je razlika između djeteta dva dana prije i dva dana nakon rođenja? Nikakva, to je isti čovjek, samo u malo drugačijem okruženju.
Nije li licemjerno promovirati sva moguća prava djece, a uskraćivati im ono temeljno pravo, pravo na život? Osnovni preduvjet da bi jednom u budućnosti mogli imati sva ostala prava?
Nije li licemjerno zalagati se za prava žena, a istovremeno promovirati pobačaj, kad je pola djece kojoj je uskraćeno pravo na život – žensko?
I konačno, nije li apsurdno da su svi zagovornici pobačaja – rođeni? Da niti jedan nije – pobačen?
Da, apsurdno je. Ali, neka, hvala Bogu što je tako.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.