PIŠE: Ante JUKIĆ
Kad bi u Maksimilijanu Kolbeu postojalo imalo ega i taštine, vjerojatno bi sad negdje gore u nebu grintao što ga je Crkva u kalendar smjestila dan uči Velike Gospe. No, navedene ljudske osobine zadnje su koje bi krasile ovog velikog sveca, pa mu činjenica što je zbog Djevice Marije u očima vjerničkog puka pomalo pao u drugi plan sigurno ne tišti dušu. Štoviše, baš suprotno. Maksimilijan Kolbe upravo je Mariju posebno štovao i na Nju pokazivao kao na onu preko koje nam je ići k Isusu.
Najviše što čovjek u životu može dati je upravo to, život. A Maksimilijan Kolbe ga je dao. I za bližnjega, i za Boga. Rođen 8. siječnja 1894. u Zdunskoj Woli kao Rajmund Kolbe, ovaj poljski franjevac konventualac ostavio je velik trag u povijesti Crkve, posebno u štovanju Blažene Djevice Marije. Nakon što je 1914. godine u Rimu položio stalne zavjete, uzeo je redovničko ime Maksimilijan, kojemu je dodao i ime Marija, kao znak posebne privrženosti Bogorodici.
U Rimu je Maksimilijan i doktorirao filozofiju i teologiju, a 16. listopada 1917. godine, zajedno sa šestoricom braće konventualaca, osniva Vojsku Bezgrešne. Riječ je o marijanskoj organizaciji koja promiče katoličke vrijednosti, a posebno štovanje Blažene Djevice Marije. Aktivna je i danas. Vojska Bezgrešne njegova je velika ostavština, nešto što ga je zauvijek obilježilo, baš kao i ono što se dogodilo u Auschwitzu za vrijeme Drugog svjetskog rata.
U ovaj zloglasni njemački nacistički logor Maksimilijan Kolbe odveden je 1941. i ondje je dobio zatvorenički broj kojeg mnogi katolici znaju u bilo koje doba noći – 16770. Iz Auschwitza Maksimilijan, nažalost, nikad nije izišao, a upravo način na koji je završio svoj zemaljski život pokazuje svu njegovu veličinu.
Maksimilijan je, naime, na sebe preuzeo kaznu koja je bila namijenjena Franu Gajownieczeku. Ovaj mladi narednik bio je osuđen na smrt izgladnjivanjem, no Maksimilijan se kod zapovjednika logora založio da pogube njega, s obzirom na to da Gajownieczek ima ženu i djecu. Zapovjednik je pristao na zamjenu, a kako Kolbe ni nakon dva tjedna mučenja glađu i žeđu nije posustajao, 14. kolovoza 1941. pogubljen je smrtonosnom injekcijom. Dan poslije, na blagdan Velike Gospe, tijelo mu je spaljeno u logorskom krematoriju.
Tijekom ta dva mučna tjedna Maksimilijan je pokazivao zadivljujuću mirnoću, uvijek s predanom molitvom i pjesmama o Gospi na usnama. Da je mogao birati i sam Maksimilijan Kolbe vjerojatno bi izabrao ovakvu smrt. Potpuno u znaku Marije, koju je posebno štovao cijelog svog života. I to baš uoči njezina najvećeg blagdana.
Mučenička smrt Maksimilijana Kolbea može nas uvijek iznova na tri stvari podsjetiti. Na veličinu čovjeka koji je spreman dati život za bližnjega, na okrutnost nacističkog režima, ali i na često ponavljanu tezu o povezanosti tog režima i Katoličke Crkve. Tezu koja je, najbolje se to vidi iz ovog primjera, besmislena.
Papa Ivan Pavao II, njegov sunarodnjak, Maksimilijana Mariju Kolbea svetim je proglasio 10. listopada 1982. godine.