PIŠE: Ante JUKIĆ
Iznenađenja se događaju. I čuda čak, ali ipak ne toliko često. A pogotovo ne nekoliko njih u istom danu. Kvota je ispunjena nakon što je City pobijedio, ostatak nedjelje bio je običan dan u uredu. Hrvatica mete konkurenciju u slalomu, Bjelica dobiva otkaz i uzima otpremninu, a Hrvati se na biralištima ponovno ne odvajaju od najvećih ljubavi. Barem ona manjina koja na njih izlazi. Jučer na televiziji koja se naziva nacionalnom film ‘Ima li pilota u avionu?’, a danas ujutro me na radiju dočeka ona legendarna ‘Ima li nade za nas?’. Baš zanimljivo…
Da se barem nekad slučajno zabunimo, i to se po zakonu vjerojatnosti mora dogoditi, ali ne. Svuda po svijetu nekakva previranja, kuha i vrije na sve strane, padaju doživotni predsjednici i stranke, jedino kod nas sve mirno i stabilno. Ništa ne diraj, dobro je ovako. Još jednom laganih 70% za dva oka u glavi. Jedno koju ovu državu ‘de facto’ nije ni htjelo i drugo koje ju je ‘de facto’ stvorilo, a potom prisvojilo.
I onda čuješ, kao, dosta je više te dvije najveće stranke i potrošenih lica, treba nam netko novi. Pa onda, svi su isti, svejedno je, nema razlike. Nemojmo se lagati. Nije nam dosta i ne treba nam netko novi. Mi baš želimo ove. I nisu svi isti. Neki su ipak malo ‘istiji’ od drugih. Nema tu ništa loše, to je legitiman stav, ali onda to tako treba i reći. Ili smo mi možda malo preozbiljno shvatili ove savjete o recikliranju kojima nas svakodnevno obasipaju? Pa koristimo iste političare koliko god možemo?
Što tek reći o ovih više od pola građana koji jučer nisu ni izišli? Pozdravljam ih i ovim putem. Njima je očito dobro. Ili im je loše, ali im to ne smeta? Ili su preuzvišeni, da bi se bavili ovakvim glupostima? I to je legitiman stav, ali takvi se onda ne bi trebali javljati kad je politika u pitanju, a posebno ne bi trebali prosipati svoju mudrost u javnosti. To bi bila neka elementarna pristojnost. Baš si nešto razmišljam. Imamo mi more stranaka, ali možda bi trebalo osnovati još jednu. Recimo, Stranka nezainteresiranih? Siguran sam kako bi ta na izborima osvojila najviše glasova.
I kad već ne možemo napraviti odmak od recikliranih, dogodi se baš najgori mogući scenarij. Da je bar onda sve završilo u prvom krugu. Ovako imamo premoćnu pobjedu, no ipak fali tih nekoliko tisuća glasova. Sve se zna, ali sad nas čekaju dodatna dva tjedna mrcvarenja i nepotrebnih troškova.
Slušam jučer neku gospođu iz generalovog stožera, kaže: „Drugi krug je nova utakmica, sve je moguće, vidjela je ona dosta preokreta u politici“. Bavi se žena inače diplomacijom, pa kao ima iskustva. Ne znam što je ona točno dosad vidjela, ali siguran sam kako nikad nije vidjela da je netko nadoknadio ovoliku razliku. Baš je smiješno bilo gledati i slušati taj glumljeni optimizam, dok je atmosfera bila kao na karminama. Zapravo, viđao sam i karmine obojene vedrijim tonovima.
Inače, po Ustavu, drugoplasirani kandidat može odustati od drugog kruga i prepustiti svoje mjesto sljedećem. Ako je ‘plavima’ stvarno u interesu pobijediti ‘crvenog’, možda bi trebali baciti koplje u trnje i dati priliku gospođi Mariji. Istina, ni njoj ne bi šanse bile velike, ali sigurno su veće od onih koje ima njihov aktualni kandidat. Opet, s druge strane, pitanje je koliko bi to bilo u sportskom duhu. Treba se boriti, čak i kad su vam šanse tek u sferi teorije. Nije gotovo dok sudac ne odsvira kraj, dok se ne čuje GONG. Uostalom, ne kažu uzalud kako je 49:19 najopasniji rezultat.