PIŠE: Ante JUKIĆ
Treba biti iskren, ima kod tih molitelja i dobrih stvari. Ne zauzimaju puno mjesta, relativno su tihi, a i okupljanja im ne traju predugo. Da se to jednom mjesečno preživjeti. Što je najbolje, to su katolici, što znači da ih možeš vrijeđati koliko hoćeš, a ne mogu ti uzvratiti. Štoviše, uglavnom će ti oprostiti. Udariš li ih po jednom obrazu, okrenut će ti drugi. Zanimljiva skupina. Iritantna, ali podnošljiva.
Ovi trkači su, pak, puno opasniji. Njima nije dovoljno par kvadrata u centru, zbog njih se blokira pola grada. I to subotom, kad mi radni ljudi obavljamo neodgodive poslove. Sve se to razvuče na nekoliko sati, buče, dreče, remete javni red i mir. A njih ne smiješ vrijeđati, to su ipak sportaši, snažni ljudi s kojima se nije šaliti. Ne možeš im ni pobjeći, jer će te vjerojatno uhvatiti. Shvaćate sad kakav je to problem, Zato sam dvaput razmislio hoću li uopće pisati o njima. Zamislite, netko kome je i jednom previše, morao je dvaput promisliti. I na kraju sam sam sebi rekao: „Mani se toga, Ante, ne treba ti to. Ne diraj se u trkače“.
Dakle, evo koji je moj problem s njima. Agresivno nameću drugima svoje vrijednosti. Još su to lukavo nazvali trilogijom. Je, trilogija, kao da ne znamo mi o čemu se ovdje radi. Nije to trilogija, nego ideologija. I to beskonačnih pet kilometara iste. Ako želiš trčati, nitko ti ne brani, ali nemoj javno. Nađi neko mjesto gdje te nitko ne vidi. Možeš i kod kuće, ima tih traka sad koliko hoćeš, odi u polja, negdje izvan grada. U redu, smiješ i u gradu, ali onda barem nemoj po danu, izaberi neko gluho doba noći da te nitko ne vidi i da nikome ne smetaš. To bi bilo logično. Ali, ne, nije njima dovoljno trčati, oni hoće da ih svi vide.
I još to prikazuju kao nekakav zdrav način života, kao nešto što bi svi trebali slijediti. Mo’š misliti. U vremenima kad je tehnologija toliko napredovala i podarila nam silne mogućnosti prijevoza, oni nas vraćaju u srednji vijek. Kako primitivno. Da zamaskiraju stvari, k’o fol su pripustili i pokoju ženu, ali jasno je o čemu se radi. Muškarci besposličare i trče uokolo, dok žene kod kuće u kuhinjama plaćaju za te uludo potrošena kalorije koje se onda moraju nadoknaditi. Naravno, takvima nije dovoljan eko-zeleno-održivi shake sa sjemenkama, nego mora biti mesina. Strašno, koliko nedužnih životinja strada zbog njihove obijesti.
Sit sam više i tog primitivizma, nametanja svojih zaostalih vrijednosti i blokiranja ulica zbog njih. Pametnije bi bilo organizirati nekakav marš žena, maskenbal, hod udruga za zaštitu planeta, postaviti štandove za vegetarijance i prijatelje životinja. Takve udruge promiču prave vrijednosti, nenametljive su, nisu ideološki obojene i zbog njih ne mora cijeli grad patiti. Što je najvažnije, na njih se ne troši novac iz proračuna kao na ovu glupu utrku. Na ovih pet kilometara gluposti, primitivizma i ideologije.
Zapravo, moram se ispraviti. Nije to utrka, dragi moji sugrađani, to su utrke. Ovo je bila samo prva u nizu, i to najkraća. Slijedi ih još nekoliko, redom jedna duža od druge, što znači da ćemo iznova morati proživljavati ovaj teror. Opet blokirane ulice subotom, opet buka, strka i galama, opet agresivno nametanje svoje nazadne ideologije. I to znatno duže, nego što je to bio slučaj neki dan…