PIŠE: Ante JUKIĆ
Davno je jedan mudar čovjek rekao: „Što više vodimo računa o vremenu, to ga manje imamo. A dok ga uludo trošimo, čini nam se da ga imamo napretek.“
Kad bi se nekom filozofu ili fizičaru požalili kako nemate vremena, on bi vam odgovorio nešto u stilu:
„Iluzorno je uopće očekivati, da bi čovjek mogao imati vremena. Vrijeme je vječno, apsolutno, a čovjekov život tek njegov sitni, beznačajni dio. Vrijeme ima čovjeka, ne obrnuto. Čovjek koji se tuži na nedostatak vremena je pomalo bahat i ohol. Pazi ti njega, on bi imao vrijeme? Kako djetinjasto.“
E, sad, kad bi netko ovako nešto rekao, ne moramo ni spominjati kakva bi reakcija bila. Ostavimo se zato filozofije i fizike, i vratimo u ovaj naš svijet. Ne znam tko je izmislio opravdanje ‘nemam vremena’, ali svaka mu čast! Posvećujem mu ovu rečenicu, ako slučajno čita. Iako sumnjam, vjerojatno nema vremena za ovakve gluposti.
Realno, svi mi uglavnom manje ili više lažemo kad tražimo opravdanje. Izmišljamo ili preuveličavamo okolnosti koje, kao, stoje između nas i sugovornikovog prijedloga. To uglavnom prolazi, ali dogode se ponekad i slučajevi u kojima budemo otkriveni, a to je baš nezgodno. Pogotovo ako smo malo ‘lagili’ o zdravstvenom stanju. I zato je ‘nemam vremena’ dar s neba. Pokrili smo sve, iako ništa konkretno nismo rekli. Tehnički gledano, nismo ni slagali, premda bi potpuna istina glasila – ‘imam vremena, ali želim ga iskoristiti na neke druge stvari’. A još i odajemo dojam silno zaposlenog i marljivog čovjeka, malo čak i posramljujući sugovornika.
Meni zna biti neugodno kad me netko otpili s ‘nemam vremena’, jer ispadam kao neki besposličar. Uvijek me zanimalo, što rade ti silno zaposleni ljudi koji nikad nemaju vremena? Oni koji prolaze kroz crveno, u porukama koriste skraćenice skraćenica, ljudi s kojima ne možeš termin za druženje dobiti godinu dana unaprijed. A i kad ga dobiješ, uvijek kasne i moraju otići ranije, jer već kasne na nešto drugo. I kako koriste te minute koje uštede tijekom dana? Jer, kad ti gledaš kako na semaforu uštedjeti deset sekundi, očito se radi o zlata vrijednim trenucima.
Volio bih kad bi ti ‘bezvremenaši’ održali nekakvo predavanje ili prezentaciju nama besposličarima, pokazali nam kako izgleda njihov dan. Što toliko rade, da se čak ni na ulici ne mogu zaustaviti, nego samo u prolazu pozdrave i žure dalje? Znate onu situaciju, ti staneš i prozborio bi riječ-dvije, a on već proletio. Ne mora biti ni predavanje, neka se jave dolje u komentarima i udijele savjet. Naravno, ako imaju vremena…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.