PIŠE: Ante JUKIĆ
Svi ćemo se vjerojatno složiti, živimo u kaotičnom vremenu, često teško podnošljivom. Buka svuda oko nas. Svatko je uvjeren kako baš on posjeduje istinu, kako je njegova ideologija humana, kako je njegov bog pravi. O kakvom god bogu se radilo. I tako, u tom nadglasavanju i uvjeravanju, zaboravljamo čovjeka, bližnjega. Štoviše, često ga znamo i poniziti, osramotiti, samo zato što ne dijeli naše stavove ili što nije ‘naš’. Da stvar bude žalosnija, sve to činimo u ime Boga ili svjetonazora kojim se dičimo.
Današnje evanđelje jedno je od poznatijih zapisa iz Svetog Pisma. Zakonoznanac dolazi k Isusu s pitanjem: „Što mi je činiti, da baštinim život vječni?“, a Gospodin ga upućuje na riječi Zakona:
„Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“
Kad zakonoznanac dalje upita: „A tko je moj bližnji?“, Isus ispriča svima znanu prispodobu o čovjeku u potrebi, i trojici koja su mu mogla pomoći. Svećenik i levit bili su ‘njegovi’, Židovi, k tome i Bogu posvećeni, ali samo su zaobišli unesrećenog i nastavili dalje svojim putem. Oni koji su propovijedali Boga, zaboravili su na čovjeka. S druge strane, Samarijanac je imao sve razloge ovog svijeta zažmiriti i ne osvrnuti se na unesrećenog Židova koji je ležao na podu. Tadašnji Židovi su, naime, Samarijance smatrali manje vrijednim ljudima, pa je to bila savršena prilika za svojevrsnu osvetu.
Ipak, Samarijanac nije u toj situaciji vidio Židova, nije vidio neprijatelja, nego je jednostavno vidio čovjeka u potrebi. I pomogao mu je kao da je njegov rođeni. Štoviše, vjerojatno se ni mnogi njegovi ne bi za unesrećenoga pobrinuli, kao što je to učinio Samarijanac. Bez ikakvih uvjeta, bez povratka uloženih sredstava. Ništa nije tražio zauzvrat.
Milosrdni Samarijanac odličan je primjer svima nama, pogotovo danas, kad ljudi olako osuđuju druge. Dižu glas, a često i ruku na sve one koji se ne uklapaju u njihovo poimanje svijeta i života. Žalosno je to, posebno kad se čini u ime Boga. Poruka današnjeg evanđelja je jasna; koliko god se s nekim ne slagali, možda ga i prezirali, uvijek treba imati na umu kako je i taj netko prije svega – čovjek. I ako se već našao na tlu, ne treba ga cipelariti, a ni praviti se kako to nije naš problem. Čovjeku u potrebi uvijek treba pomoći, oko toga nema kompromisa i proračunatosti. Onoga koji leži na tlu, treba osoviti na noge, nahraniti i okrijepiti.
Ako ni zbog čega drugog, onda kako bi ga pripremili za neke buduće rasprave…