PIŠE: Damir BEGOVIĆ
Kada bi pod okriljem Uefe za nogometne trenere postojala popravno-korektivno-bihevioralno-terapeutska institucija, njezini skauti imali bi pune bilježnice kandidata. Našlo bi se tu nekontroliranih galamdžija i prostaka, sprintera uzduž aut-crte, nesvjesnih pljuvača, teatralnih zanovijetala, glumaca, upečatljivih modnih mačaka…
Skaut te ustanove zadužen za jugoistočnu Europu lakoćom bi već odavno uočio nesvakidašnje, gotovo pa zabrinjavajuće manifestacije na klupi (to je zapravo metafora – jer on za vrijeme utakmice provodi više vremena bez zraka, nego na klupi) Rijekinog trenera Radomira Đalovića, te mu pridao osobitu pozornost.
Jer, Radomir u svome izričaju za vrijeme utakmice zaista neodoljivo podsjeća na zvijezdu YouTubea, trenera nadimkom Limeni iz srpskoga Ratkova (eventualno neupućeni neka kliknu OVDJE).
Zašto je RĐ toliko zapjenjen i goropadan za vrijeme utakmice, zašto je stalno na rubu ekscesa, na rubu ulaska u teren, čemu tolika strka, nervoza, euforija? Zašto se RĐ unosi u lice četvrtom sucu, šprinta i gestikulira prema sucima-mahačima, zašto je prijeteći trenerov kažiprst uvijek u zraku? I zašto, pobogu, tim svojim rubnim nastupom opterećuje i publiku, i svoje igrače? Pardon, možda je ta Radomirova strastvenost nekome i simpatična, ali kada ona ima takav, već zavidan kontinuitet, teško da su njegovi poklonici baš u većini.
Panel stručnjaka za trenersku bihevioralnost – okupljenih pred video-klipovima Đalovićevih nastupa za vrijeme utakmice – u svojoj analizi mogao bi doći do dva zaključka, i niti jedan ne bi treneru išao u prilog:
1. Đalović je na klupi prenaglašeno strastven, energičan i temperamentan – bez uočljivih mehanizama samokontrole, na rubu iritantnosti; za gledatelje, službene osobe (koje ga redovito sankcioniraju javnim opomenama), pa čak i svoje za igrače. Kod njih je na Đalovićevim trenerskim počecima takav nastup čak bio stimulativan i imao je pozitivan učinak – što je potkrijepljeno rezultatima, ali odsada što više Đalović skače, vrišti i gestikulira, utoliko sve manje do njih dopire. Primjerice, Rijeka je protiv Bugara u 2. pretkolu Lige prvaka kod kuće podbacila, odigravši samo mršavih 0:0. Rijeka je bila blijeda i neuvjerljiva, unatoč Đalovićevoj stisnutoj šaci i pjeni na ustima.
2. Đalovićeva strastvenost, emotivnost, fanatičnost na rubu transa zapravo su samo – folklor. Dimna zavjesa. Parada. Igrokazi potpune posvećenosti svome klubu i momčadi kojima Đalović za sada vješto zamagljuje sve svoje trenerske limite. A oni su bili i te kako vidljivi u spomenutoj utakmici s Bugarima, u kojoj je Đalovićeva Rijeka bila lišena fundamentalne odlike šampiona – hrabrosti. Kako, naime, objasniti da trener hrvatskog prvaka – koji igra kod kuće i mora napasti kako bi stvorio rezultatsku prednost – na klupi drži dvojicu centarfora, Čopa i Jurića, i ne daje im niti minutu na travnjaku? Da to baš ne nazovemo kukavičlukom, definicija će biti – ziheraštvo. Nekad razorni, goropadni napadač Đalović pretvorio se u trenera strašljivca, onoga koji pred svojom publikom trtari pred trećerazrednim Bugarima, pa šalje neuvjerljive poruke ohrabrenja: „Imamo aktivan rezultat”.
Umjesto zaključka; Radomiru Đaloviću toplo se preporučuje uravnoteženiji pristup vođenju svojih igrača, te smirenost i staloženost u donošenju odluka, bez nepotrebnog gubljenja energije u nervoznim manifestacijama prema sucima. Sugerira se da svoju kipteću energiju kanalizira prema suvislijoj pripremi utakmice, s većom dozom trezvenosti, objektivnosti i neophodne trenerske kuraže: da je Rijeka bolja momčad od Bugara i da taj napadački stav komunicira prema javnosti i prema svojim igračima.
U suprotnom, dogodi li se Rijeci – nedajbože! – ispadanje od Bugara (koji su u zadnje dvije godine dobili sedmice od danskog Nordsjaellanda 1:7 i azerbajdžanskog Qarabaga 2:7), nametnut će se samo jedan zaključak; Ludogorec ima boljeg trenera od Rijeke, te da je Rijeka u prošloj sezoni zapravo postala prvak – unatoč Đaloviću. Odnosno da joj je naslov prvaka poklonjen od strane Hajduka i osobito Dinama – što je bio često spominjani narativ.
U prilog „đaloskepticima” ide i Radomirov dosadašnji europski trenerski dosje: Elfsborg 0:2, Olimpija 1:1 i 0:5, Ludogorec 0:0. Vrijeme je da Đalović napokon negdje – umjesto strasti i emocija – manifestira svoje trenersko znanje i dokaže da nije slučajni prvak. To mu od srca želimo!