Meteoalarmi su gorjeli. Crveno! Narančasto! Ljubičasto, valjda! Upozorenja, praćena zvučnim signalima, letjela su s televizora, mobitela, laptopa…
– Pripremite se za nevrijeme stoljeća! – vikali su, a ja sam ozbiljno shvatio zadatak.
Zakovao sam prozore daskama, sklonio blago na sigurno, zavario vrata šupe. Bratova djeca su zadužila narančaste prsluke. Njegova je punica – jer vlastitu više nemam, ne pitajte zašto – molila krunicu. U zraku se osjećao kraj civilizacije.
Zalihe? Naravno. Pet litara vode po osobi, deset konzervi, 18 rola toaletnog papira, pelene – iako je Mia već velika, najesen će u školu – za svaki slučaj. Power bankove smo napunili, a i sve mobitele. Čak i onu Nokiju 3310 iz ladice. Tko zna hoćemo li opet vidjeti sunce?
I onda… Svanulo je sunčano vinkovačko nedjeljno jutro.
Noćas je pala kiša. Ne potop. Nikakva biblijska kazna. Kiša. Na mahove dosadna. Na mahove gotovo poetična.
Prebrojali smo se. Svi smo živi. Power bank je pun. Apokalipsa odgođena. Vakula najavi snijeg? Ja kupim japanke. Po mogućnosti – na sniženju.