PIŠE: Ante JUKIĆ
Isus u današnjem Evanđelju ponovno propovijeda o Kraljevstvu nebeskom, i ponovno Njegove riječi nisu ono što bi svi željeli čuti. Na upit nekoga iz ‘publike’: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“, Krist odgovara: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“
Priča o uskim i širokim vratima i danas je aktualna, možda i više nego ikada. U čovjekovoj je prirodi slijediti većinu, što je nekako i logično. Veća je vjerojatnost da je u pravu gomila, nego pojedinci koji idu ‘kontra’. Ipak, to ne znači kako se uvijek treba prepustiti struji, treba ponekad zastati i odvagnuti. Posebno kad se radi o duhovnim stvarima. Nije uvijek ono što je ‘in’ najbolje za dušu, niti su široka vrata prema kojima svi hrle ona koja sigurno vode u nebo. Štoviše, mogli bi reći kako je u ovim našim vremenima situacija baš suprotna. Kad god se nešto propagira na sva zvona i kad god mase nešto objeručke prihvaćaju, velika je mogućnost kako se radi o lijepo zapakiranoj laži. I zato bi se vjernici danas manje trebali voditi onom ‘kud svi, tud i ja’, a više savjetom/pitanje kojeg smo slušali još dok smo bili djeca – ‘ako je Pero skočio u bunar, hoćeš li i ti?’.
Nakon što ih je uputio na uska vrata, Krist je svoje učenike još jednom podsjetio kako kod Boga ne vrijede ovozemaljska pravila i kriteriji:
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.
Ponovno Gospodin podiže obrve onima koji sebe smatraju boljim od drugih, izaziva kod njih nevjericu. Moguće je, očito, cijeli život provesti kao deklarativni kršćanin, uvjeren kako je naše mjesto u Kraljevstvu nebeskom sigurno, da bi nas u onaj dan, kad Krist ponovno dođe, dočekao šok. Dok će, s druge strane, neki za koje smo bili uvjereni kako su daleko ispod nas, sjesti za stol s Gospodinom.
Ovakva, Božja logika, zapravo se provlači cijelim Novim zavjetom, a kulminirala je u trenutku Kristove muke na križu. Kad je mjesto u Kraljevstvu nebeskom obećao razbojniku s desne strane. Onaj koji je do tog trenutka u očima Isusovih učenika bio posljednji, odjednom je postao prvi, pronašao je spas u zadnji čas. A mnogi koji su se smatrali boljim od razbojnika, u redu za ulaz u nebo završili su iza njega.
Dobra poruka za sve ljude danas. Upozorenje za samouvjerene, poticaj za izgubljene. I što je najvažnije, uvijek trebamo biti svjesni kako se ovdje ne radi o borbi protiv drugih ljudi. Kolika god gužva bila u redu, mjesta ima dovoljno, do ulaznice mogu doći svi. Pa i oni za koje smatramo kako je nisu vrijedni. Ta odluka je na Bogu, a mi se prvenstveno trebamo baviti sobom. Materijala uvijek ima dovoljno.