PIŠE: Ante JUKIĆ
Obožavam slušati trenere, nogometne naročito. Pogotovo kad kažu da neće tražiti opravdanja. To je siguran znak kako upravo ona slijede. Znate ono: „Ne tražim opravdanja, ali…“. I onda samo krene iz njih.
Nakon utakmice to je već klasika – teren, sudac, (ne)sreća, ozljede… Međutim, još su mi draži kad bace kuknjavu unaprijed, prije utakmice. Za svaki slučaj. I to onako usput, da ne izgleda napadno. Neće se žaliti, puni su optimizma bez obzira na to što igraju bez osam standardnih igrača. Dat će maksimum, pa što bude. A to što nema te osmorice nije nikakav peh, pogotovo ne izgovor. Taman posla. To je samo jedna činjenica koju su iznijeli, ništa više.
Ne moram govoriti što pedagogija misli o ovakvim nastupima, koliko je motivirajuće za one koji su tu slušati o onima koji nisu. Još će neki od njih pomisliti kako igraju samo zato što ovih nema. Što, naravno, nije istina. Trenerima su svi igrači isti, imaju ih 20 kvalitetnih koji mogu odgovoriti na svaki zahtjev, a to što moraju naglasiti kako ih nema osam standardnih je, opet ponavljamo, samo činjenica. Nipošto opravdanje.
Mora se reći kako su i treneri evoluirali. Shvatili su da ljudi baš ne vole kukanje, pa su promijenili pristup. Mnogi će, tako, umjesto nezadovoljstva zbog izgubljene utakmice, isijavati zadovoljstvo i sipati pohvale, jer su i takvi oslabljeni pružili sjajan otpor. Ili kad pohvale suca, uz napomenu kako mu ne zamjeraju onu pogrešku. I on, kažu, griješi kao i svi ljudi. Sviđa mi se takav pristup. Kukanje i kritiziranje pod fasadom pohvala.
Zanimljivo je to. Treneri će rado notirati kako su bili oslabljeni ako izgube utakmicu, ali rijetko će reći da su pobijedili zato što je protivnik igrao bez nekolicine standardnih igrača. Kao što će i nakon poraza gotovo nikad apostrofirati da su bili kompletni. Ukratko, mi uvijek imamo problema, kod drugih je sve savršeno.
I zato bih trenerima poručio. Nemojte se suzdržavati, molim vas. Slobodno tražite opravdanja, otvoreno i nedvosmisleno. Ovi pokušaji zamatanja ponekad stvarno izgledaju smiješni.
Ja, recimo, nikad ne tražim opravdanja, uvijek preuzimam odgovornost za svoje poraze. Bez ikakve ograde. I ovaj tekst mi je loš, svjestan sam toga. Nitko za to nije kriv, osim mene samoga. A to što mi je nedostajala pokoja vijuga dok sam ga pisao, nije nikakvo opravdanje, ne pada mi na pamet kukati zbog toga.
Iako…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.