✍️ Mladen KEVO
Veliki, gordi, suri planinski orao, sasvim raširenih krila, uhvativši struju zraka tako dobro, te je izgledalo kao da potpuno prkosi svim zakonima gravitacije, da uopće ne leti nego upravo plovi nekim mirnim, dubokim nadzemaljskim morem; nekim nebeskim oceanom tišine, klizio je beskrajnim plavim prostranstvom, u kruženju i poniranju pretječući bijele oblake jesenje izmaglice, koji su se kao neko raštrkano stado ovaca na planinskom proplanku za njim lijeno vukli. Kružio je nad Hercegovinom.
Mjesto u kojem su već dvjesto godina živjeli, sada je brojila četrdeset četiri obitelji, s ukupno dvije stotine devedeset i sedam članova zajednice. Unatoč osvajačima, i ratovima koji bi kao oluje periodično nailazili ostavljajući pravu pustoš, unatoč svemu tome, život je ovdje bio jači od svega! Rađalo se, radilo, živjelo i umiralo, plakalo i veselilo se, ženilo i udavalo. U mjestu još je stajao veliki kameni stećak, osnivača naselja. Pred njim bi svi dugo ostajali zamišljeni, pokušavajući zamisliti tog čovjeka živoga…
Godina je 1959. Te je godine, general De Gaulle otkazao poslušnost NATO Savezu. U Italiji tajnik Demokršćanske stranke postaje Aldo Moro, koji će poslije i karijeru i život u prtljažniku na smetlištu nezasluženo skončati. U Ženevi se na konferenciji ministara četiriju velesila raspravlja o ujedinjenju Njemačke i o statusu Berlina. U SSSR-u Hruščov je, na 21. kongresu Komunističke partije, kao glavnu parolu postavio cilj: Stići i prestići Zapad, uz oštru osudu jugoslavenskog revizionizma.
Postignut je sporazum o Antarktici. Aljaska i Havaji postaju četrdeset i deveta i pedeseta savezna država SAD-a. Na Kubi Fidel Castro već je bio pripalio havanu jer je osvojio i vlast i Havanu. U Zagrebu je otvorena nova zračna luka… Mjesec je studeni, Istočna Hercegovina živi tihim mirom malih izoliranih ruralnih zajednica. Nju se sva ta svjetska zbivanja nimalo ne tiču, niti ju dotiču. Turskih aga, begova i paša` nestalo je. Nestalo je i straha od njih. Ostao je samo Mažuranićev ep: `Smrt Smail Age Čengića`.
Sve je prošlo i prolazno, samo brza ledeno hladna zelena rijeka Neretva vječno teče prema moru Jadranskome. Imaju mir! Hercega Stjepana odavno nema. Srednjovjekovna Bosna šaptom je pala. Osmanlijsko carstvo je propalo. Austro-Ugarska je nestala. Banovina Hrvatska je ukinuta. Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala. Nijemci i Talijani su otišli. I Nezavisne Države Hrvatske jedno je jutro nestalo, kao da je nikada nije ni bilo. Ni od četnika više ne moraju strahovati.
Umjesto sultana iz Stambola, Austro-Ugarskog cara ili srpske dinastije Karađorđevića sada je na vlasti Komunistička partija. Iako je to bilo prije samo petnaest godina, kao da ih nikada nije ni bilo, nepovratno su prošla ona vremena kada se hercegovačkim krajem razlijegala pjesma: Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana… Francetić nam maramicom maše; Cure naše idu vam Ustaše… Pobjednici su opet ispisivali povijest. Neke su druge pjesme sada postale politički podobne i društveno poželjne.
Mlada je Skojevka upravo bila rasplela svoje duge crne kose i s balkona svoje kuće u Mostaru pjevala je: Mostar OZNA nikoga ne pozna, pazi, druže, da te ne optuže… Naša OZNA i mitraljez zrno, Reakciju zavili u crno… Malo im se toga, istina, u svakodnevici promijenilo, iako u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata teče ubrzana obnova i industrijalizacija zemlje. Seljačke radne zadruge, u koje su ih bili sve jednog dana stjerali, nakon Titovog sukoba sa Staljinom ekspresno su ukinute. Ciklusi života su im i dalje zadani.
Rađanje pa umiranje, krštenja pa pomazanja, svadbe pa pogrebi, djetinjstvo i mladost pa starost, bujanje pa bore, skriveni pogledi pa otvorene simpatije, strasti pa ogorčenja, ljubavi pa nevjerstva, smijeh pa suze, poljupci pa kletve, zagrljaji pa rastanci, prijateljstva pa svađe, povjerenja pa razočaranja, zadane pa prekršene riječi, veselje pa tuga, zime pa ljeta, dani pa noći, jutra pa večeri, sunce pa olujna grmljavina, sjetva pa žetva. Šest dana napornog rada pa sveta nedjelja.
Ispaša, uzgoj i sadnja za vlastite potrebe, a ako što preostane za prodaju ili trampu. U proljeće izvesti stada u planinu na ispašu, u jesen ih vratiti, uvećana, s mjehovima punim sira, masla i kajmaka. Žene iščešljati vunu pa istkati na tkalačkim stanovima sve što je potrebno. Sijeno spremiti u pojate, blago u štale, žito u hambare. Grmove posjeći, drva za zimu pripremiti. Ispod volova počistiti, krave pomusti, ovce nahraniti, koze napojiti, konje istimariti.
Pronaći, usjeći, na drveno postolje učvrstiti i mladi zeleni bor okititi. Pa onda, vedri i nasmijani, u veselju i čašćenju, uz mlado žito i svijeće, kruh i sol, blagoslov i molitvu, ukiseljeni kupus i sušena rebra, vino i pjesmu, Božić slaviti. Tri dana dobro božićati! I, uz obilazak marve i polja s ječmom i raži zasijanom, sve tamo do Sveta tri kralja produžiti svetkovinu. Iduće jutro i susjedima Srbima zaputiti se čestitati Pravoslavni Božić! Pod još jednu godinu podvući tako crtu, uz uživanje u rano jutarnjoj kahvi iz fildžana.
Strpljivo sačekati da se zimski planinski snjegovi otope pa onda krenuti u Novu. Sve ispočetka! One prve poratne godine, kad je vladala sveopća oskudica i jedino nisu bili gladni, ali je bilo dana kad su u mlinici mljeli žir i dodavali ga u kukuruznu proju, sad su iza njih. Na zgarištu bivše izgradili su novu crkvu. I svećenika su opet doveli u mjesto. Sve je ovdje izazovno i teško. I njihove Dume tu sudbinu dijele. I čini im se kao da je i dalje tako kako je oduvijek bilo i kako treba biti. Pa ipak, sve je sada nekako drukčije!
Čuli su da se to naziva `novim vremenom`. Određene nelagode, zbog tih novonastalih prilika, nikada se, čini im se, neće uspjeti riješiti. Ništa, za opstojnost malih zajednica, nije, naime, opasnije od iznenadnih, prevelikih i prebrzih promjena. Nagonski su to osjećali. Promjene su opasne. U njihovom govoru ostalo je, međutim, još bezbroj turcizama, kao što su: jašmak, ibrik, akšam, hava, branzar, rahat, dernek, ćumur, džehenem, bezbeli, deder, hajvan, avlija, sinija, sadžak, zaitin, mašala, sećija…
Svaki put kad odu u Mostar, čuju i neke nove, sada ih tamo zovu moderne riječi. Slušaju nove vijesti, vide nove stvari i susreću neke nove, drukčije ljude. Sve su to novine` koje je zavela nova partizanska vlast i nova komunistička država. Na Omladinske radne akcije mobilizirali su mlađe mještane. To se zvalo: moraš pod dobrovoljno! Gradili su Autoput Bratstva i jedinstva i prugu Brčko Banovići. Kao i svi drugi, pod budnim okom omladinskog komesara, pjevali su: Oj Hitlere vrati vojsku, ne vele ti vidjet Moskvu.
Oni mlađi mještani, što su bili na tim udarničkim radnim akcijama, poslije su ljutito ispotiha govorili: Dobro što moram raditi, ali zašto još moram i pjevati dok radim?! Otvoreno je još nekoliko sajmova u bližim mjestima. Ponuda je na njima veća nego prije. Ali svim je mještanima ipak najveći doživljaj, nešto posebno, otići nekim poslom do Mostara. Ono što je stanovnicima Rimskog Carstva bio Rim, stanovnicima Hercegovine grad je Mostar. On je bio i ostao njihov i Rim i Atena i Aleksandrija.
On je njihov Babilon: središte čitave njihove male civilizacije! U tome za njih velikom gradu zabranjeno je sada ikome zvati se gospodinom. Svi su sada drugovi! Ulicom i pazarom svakodnevno odzvanja: druže Ibro, ili druže Jovo, ili druže Josipe. Mlade djevojke počele su već po gradu nositi suknje koje su toliko kratke da im se već i koljena ponekoj vide. Kuda sve to vodi, pitaju se starice, koje se gledajući ih krste, križaju ili Alaha prizivaju, ovisno već o tome kojoj vjeri pripadaju!
Dva je tjedna bilo prošlo od početka studenog. Tog prohladnog dana, u rano poslijepodne u selu rođen je zdrav dječak, smeđe kose i plavih očiju. Bio je neobičan po tome što je po cijelom tijelu imao madeže, te će po tom dobit i ime Mladen. Prvo pa muško! Djedu Ivanu rodio se prvi unuk, ujedno i nasljednik, produžetak loze i nastavljač potomstva. E, toj sreći vala nema kraja. Mašala! Veselje i čašćenje bilo je proporcionalno značaju rođenja muškog djeteta u patrijarhalnim krajevima.
Slavilo se, častilo, mezilo, nazdravljalo, pjevalo i pilo do duboko u noć, a prednjačio je, tko drugi, do ponosni djed Ivan. Tri su puta gostima kuhali kavu potjerušu i svaki put bi se oni još malo vratili vinu, tako da se ona zadnja čaša pića, putnička, ponovila više puta. Je li on svemu tome bio razlog ili tek dobar povod, time si on svoju malu glavicu još nije razbijao. Nasljednik i čuvar obiteljske loze, svjestan važnosti tih svojih funkcija, mirno je spavao i skupljao snagu za ono što ga u životu čeka. Tako sam se rodio…