PIŠE: Ante JUKIĆ
Svaka priča o vjeri i Bogu završava na životu vječnom, u tome je bit. Ako života vječnog nema, ako je smrt kraj, onda je ovaj zemaljski život besmislen. Koliko god dugo živjeli, kakva god bogatstva uživali. Ako, pak, život vječni postoji, opet je ovaj život u konačnosti nevažan. Naravno, to ne znači da bi ga trebali uzalud protratiti, nego da se za njega ne bi smjeli previše vezati. Za vjernike je zemaljski život samo priprema za ono što dolazi poslije, prilika koju valja iskoristiti. To je jedna od temeljnih istina koju Katolička Crkva poučava.
Krist je mnogo puta jasno i nedvosmisleno govorio o životu vječnom. O Kraljevstvu nebeskom, ali i paklu, gdje će biti plač i škrgut zuba. I u današnjem evanđelju Gospodin progovara o onozemaljskoj stvarnosti, no ovog puta kroz prizmu Starog zavjeta. Glavni likovi njegove pripovijetke farizejima su neimenovani bogataš i siromah Lazar, ljudi koji su živjeli prije nego je Krist svojim uskrsnućem otkupio grijehe svijeta i otvorio vrata raja. Upravo ove Isusove riječi jedna su od teoloških podloga za Crkveni nauk o čistilištu.
Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: „Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.“ Reče nato Abraham: „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.“
Nato će bogataš: „Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.“
Kaže Abraham: „Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!“ A on će: „O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.“ Reče mu: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.“
Ovi evanđeoski reci daju nadu, ali i upozoravaju. Svi Lazari ovog svijeta mogu se utješiti, dok se bogataši trebaju zamisliti. Nije ovaj bogataš iz Kristove pripovijetke završio u paklu zato što je bio bogat. Štoviše, on čak nije ni učinio ništa strašno, nije nikoga ubio. Njegova osuda je ono što nije učinio. Propustio je pomoći bližnjemu u potrebi, živio je svoj život kao da bližnji ne postoji. A griješiti se može ‘mišlju, riječju, djelom i PROPUSTOM’.
Kad je bogataš to shvatio, već je bilo kasno. Više nije mogao ispraviti svoju grešku, ali nije mogao ni pomoći svojim bližnjima.
Krist je bio jasan…
‘između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema’
…i te riječi zaista treba shvatiti ozbiljno.
Čovjek za vrijeme života ima mnogo prilika za obraćenje, no nakon smrti nema više nijednu. Mačka možda ima devet života, ali mi imamo samo ovaj jedan, I svaki dan nam može biti posljednji. Zato ne bi smjeli, poput bogataša iz evanđelja, biti slijepi i gluhi na potrebe ljudi koji žive pokraj nas. Jer drugu priliku možda nećemo dočekati.