PIŠE: Ante JUKIĆ
Kažu, negativan sam, sve kritiziram i ismijavam. To naprosto nije istina, ja samo iznosim činjenice. Svakome po zaslugama. Recimo, za ovu utrku što je jučer održana imam samo riječi hvale. Ljudi se bave sportom, druže, promovira se grad. Natjecatelji iz raznih krajeva dolaze nam u goste. Palac gore od mene, čista petica! Ni najmanje zamjerke nemam. Možda eventualno pokoju opaskicu i pitanjce, ali nije ni vrijedno spomena. Ipak…
Zašto polumaraton, a ne maraton? Tipično hrvatski, sve radimo napola. Neću uopće ulaziti u smisao trčanja, pokraj toliko prijevoznih sredstava, dosta njih i pametnih. Da me netko plati, pa ‘ajde, još bih i razmislio. Ali, da ja platim, kako bih mogao trčati ulicama svoga grada? Smiješno, ali dobro, ima nas svakakvih, nismo svi normalni. Kao što rekoh, neću o tome. Dakle, ili maraton ili ništa, kakvi crni polumaraton? Što je sljedeće, možda četvrtmaraton?
A i ostale utrke iz ponude su mi sumnjive. Utrka građana? Aha, dakle, imamo i diskriminaciju. Samo građani smiju trčati, seljacima nije dozvoljeno? Mene ne dira, nit’ trčim, nit’ sam seljak, ali mislim kako ovo nije korektno prema Osječanima, Vukovarcima i ostalima.
Štafeta? Klasika, trčao bih, ali neću sam, trebam pomoć. Brigo moja, prijeđi na drugog. Pametnima je jasno o čemu se ovdje radi. Zna se u čiju čast su se trčale štafete. Organizator očito ne može sakriti svoju nostalgiju. Mješovitu štafetu neću ni spominjati. Malo je rodne ideologije inače, pa je trebamo još i u utrkama.
I zašto se uopće trčalo po gradu? Nekad, dok nismo imali tartan stazu u gradu, ti atletičari stalno su kukali. E, sad kad je imaju, više im nije interesantna. Zanovijetali su i zbog loše staze do Sopota. I što ćeš s njima, ispuniš im i tu želju. Nova staza, ravna, savršena, ali ne, oni baš hoće trčati po gradu. Bahato i nezahvalno. A samo zato da bi ih drugi vidjeli i da bi agresivno nametali svoj svjetonazor.
Da je radni dan, to i ne bi bio problem, ali kud baš nedjeljom ujutro? Kad tisuće i tisuće građana hrle na posao i obavljaju svoje svakodnevne obveze. Zbog šačice besposličara koji besciljno trče uokolo kako bi se na kraju vratili na isto mjesto, pošten radni svijet mora trpjeti. Koliko je samo ljudi u tih nekoliko sati nedjeljnog prijepodneva moralo proći baš tim ulicama i nikako drugačije, a nije moglo. Katastrofa. Zatucano, primitivno i zaostalo. Malograđanski. Probajte takve utrke zamisliti u razvijenim i naprednim gradovima poput Budimpešte, Beča, Berlina ili Madrida. New York, Boston, Chicago i Tokio ne usudim se ni spomenuti. Bi li oni zatvorili ulice zbog nekakve utrke? Ne postoji ni promil šanse.
Kod nas očito svaka šuša može privatizirati javne površine. Taman pomisliš da si se riješio onih zatucanih molitelja i nekakvog mimohoda u zaostalim nošnjama, kad evo ovih probisvijeta. Što je sljedeće, zbog koga ćemo mi pošteni građani trpjeti sljedeći vikend, pitam se?
Ali, karma je gadna stvar, i njih je sustigla. Barem je kiša padala cijeli dan i pokvarila tu paradu zabave za maloumne. A nekima donijela barem malo sreće u životu.
Uglavnom, kao što sam rekao i na početku. Samo riječi hvale za ovu utrku, nadam se da je ovo bilo posljednji put…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.