PIŠE: Ante JUKIĆ
Ne razumijem se u nogomet, pa baš zato s velikom pozornošću slušam sve što se oko njega govori, kako bih naučio nešto. Evo, recimo, posljednjih sam dana došao do nekoliko važnih spoznaja.
Dakle, svi pogoci koje primi moja momčad su glupi. Svi do jednoga, nema niti jednog pametnog. Takvi su samo oni koje moja momčad zabije. I ne samo što su pametni ti golovi, oni su uvijek plod izrađene akcije, nema tu sreće ni malo. Čak i kad moj igrač potegne s 40 metara i pogodi rašlje, to vam je izrađena akcija i stvar kvalitete.
Jedino možda kad bi takvi udarci ulazili jednom od sto pokušaja, eventualno bismo mogli govoriti o sreći. Ali, pošto moji igrači takve golove zabijaju za ‘dobro jutro’, evidentno je kako je do kvalitete i uigranosti, a usudio bih se reći i trenerskog potpisa. Naravno, neću ni spominjati koliko su takvi golovi pametni.
Pa i kad nam protivnik doslovno pokloni gol svojom kardinalnom greškom, niti to nije glup gol, taman posla. A nije ni sretan. Sve je to bio plod pritiska i naše kvalitete. I to je izrazito pametan gol.
Kažem, jedino golovi koje mi primimo su glupi i nesretni. Kod njih nije ništa do protivnikove kvalitete, sve je stvar naših grešaka.
Uglavnom, uz sve te pametne automobile, mobitele, satove, romobile i klupe, sad imamo i golove pametne, a ne glupe…