PIŠE: Milica BENIĆ
„Samo razmišljaj pozitivno.“
„Bit će bolje – sve se događa s razlogom.“
„Ne budi negativna, pogledaj svijetlu stranu.“
Koliko ste puta čuli – ili sami izgovorili – ovakve rečenice? Često dolaze s dobrom namjerom, u trenutku kad želimo utješiti ili ohrabriti. No, umjesto olakšanja, nerijetko ostavljaju osjećaj dodatnog pritiska, kao da s našim emocijama nešto nije u redu.
Na prvi pogled djeluju ohrabrujuće, no iza njih se često krije nešto problematičnije: poricanje stvarnih emocija.
Pozitivna toksičnost označava pritisak da budemo sretni, zahvalni i optimistični u svim okolnostima, čak i kada to nije realno ni zdravo. Pojam je popularizirala američka psihoterapeutkinja Whitney Goodman, no važno je naglasiti da pozitivna toksičnost nije klinička dijagnoza, već psihološki obrazac koji može utjecati na emocionalnu dobrobit.
U praksi to znači da ugodne emocije poput sreće, zadovoljstva i zahvalnosti stavljamo u prvi plan, dok neugodne emocije – tugu, ljutnju, strah ili bol – umanjujemo, ignoriramo ili potiskujemo. Psihologija emocija ne dijeli osjećaje na dobre i loše, već na ugodne i neugodne, jer svaka emocija nosi važnu informaciju i ima svoju svrhu. Problem nastaje onda kada se pozitivno razmišljanje koristi kao način izbjegavanja suočavanja sa stvarnošću i vlastitom emocionalnom nelagodom.
U svakodnevnom životu pozitivna toksičnost često izgleda ovako: nekome je teško na poslu, a dobije poruku „budi sretan što uopće imaš posao“. Netko prolazi kroz gubitak, a čuje „sve će to proći, barem imaš lijepe uspomene“. Dijete je tužno, a odrasli mu govore „nema razloga za plakanje, drugima je gore“. Iako zvuče kao pokušaji utjehe, ove poruke negiraju emocionalno iskustvo i šalju neizrečenu poruku da se tako ne bismo trebali osjećati.
Potiskivanje emocija ne čini da one nestanu. Naprotiv, može povećati osjećaj srama, stvoriti dojam da s nama nešto nije u redu, udaljiti nas od vlastitih iskustava i s vremenom dovesti do emocionalne distanciranosti u odnosima. Dugoročna cijena pozitivne toksičnosti može biti osjećaj usamljenosti, pojačana anksioznost, emocionalna otuđenost te uvjerenje da s nama nešto nije u redu kada nismo stalno „dobro“.
Što možemo učiniti drugačije? Alternativa pozitivnoj toksičnosti nije pesimizam, nego biti prisutni. Ponekad je najveća podrška reći: „Vidim te i ima smisla da se tako osjećaš.“ Ili jednostavno: „Ne znam što reći, ali tu sam.“ Ostati uz nekoga i kada nemamo rješenje, priznati vlastitu nelagodu, ali ne okretati glavu.
Svjesnost je ključ. Ako osjećamo krivnju jer nismo dobro ili imamo potrebu odmah popravljati tuđe loše raspoloženje, to ne znači da radimo nešto pogrešno. To samo pokazuje koliko smo usvojili poruke okoline u kojoj emocije nemaju jednako pravo postojanja.
Ne moramo uvijek biti dobro. Ne moramo uvijek biti pozitivni. Ne moramo skrivati tugu, ljutnju ili strah. Emocionalna zrelost ne znači stalnu sreću, već sposobnost da prihvatimo cijeli raspon svojih emocija. Tek kad si dopustimo biti stvarni, možemo se istinski povezati – sa sobom i s drugima.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.