PIŠE: Ante JUKIĆ
Inače volim izreke i poslovice, ali ona o nepostojanju glupih pitanja mi je baš glupa, s njom se nikako ne slažem. Oooo, da, glupa pitanja itekako postoje. I ne samo da postoje, poneka su takva, da u njihovom društvu niti jedan odgovor ne može biti preglup. Na takve upite jednostavno je nemoguće odgovoriti nešto pametno.
Recimo, evo jedne situacije. Uđeš u kuću sav mokar, po prozorima lupa kao ludo, grmi i sijeva na sve strane. I onda te netko dočeka s pitanjem: „Je l’ to kiša pada?“
„Ne, zalio sam se šmrkom i napravio koreografiju kako bi sve upućivalo na kišu. A zapravo sunce prži…“.
Ili izlaziš iz auta s velikom torbom iz koje vire reketi, patike crvene od prašine, a susjed znatiželjno upita: „Otkud ti dolaziš?“
„Evo, baš bio na pecanju…“
Kad malo bolje razmislim, većina pitanja je zapravo glupa i potpuno nepotrebna. Smjestio bih ih (Može li ići ‘bih ih’? To je, recimo, pametno pitanje) u nekoliko kategorija. Prva su ona na koje je odgovor toliko očit, poput ovih o kiši i tenisu. Ili kad, bubam, cijeli život istog dana u tjednu u isto vrijeme ideš na isto mjesto, ali te netko svejedno svakog tog dana u tjednu u to vrijeme pita gdje ideš. Pitanja iz ove kategorije lako se raskrinkaju. Napraviš se glup i daš krivi odgovor, a postavljatelj ti iste sekunde da do znanja kako je svjestan da si slagao. Što će reći, potpuno bespotrebno pitanje, kad je ionako znao odgovor.
Potom imamo pitanja koja su u sferi nagađanja i na koje je nemoguće dati točan odgovor. A onaj koji bi trebao odgovoriti nema nikakav dodatni alat u odnosu na onog koji je pitanje postavio. Ovakva pitanja često su odraz lijenosti postavljatelja, kojemu se ne da potrošiti tih nekoliko sekundi kako bi došao do informacije, pa onda pita tebe kojem je valjda dosadno i imaš višak slobodnog vremena. Naprimjer, netko te pita kakvo će vrijeme biti idući četvrtak.
„Otkud bih ja to mogao znati, znam isto što i ti. Imaš te aplikacije pa gledaj.“
Nadalje, tu su i oni slučajevi kad te netko, kao, pita za mišljenje, iako ga vrlo dobro zna. Naravno, to mišljenje je u suprotnosti s onim postavljatelja, što znači kako su ovakva pitanja samo uvod u raspravu. Uglavnom besmislenu i stoput prožvakanu.
Mogao bih još spomenuti i pitanja na koje odgovor znaju možda tri ili četiri čovjeka na svijetu, ako i toliko, ali, eto, postavljena su tebi, koji ne zna ni kako mu se prvi susjed zove.
„Mislim, hvala što si pitao, shvaćam to kao kompliment, ali stvarno ne znam kad će završiti rat u Ukrajini i koliko je još godina Zemlji preostalo.“
Puno je tu još varijacija i podskupina glupih pitanja, a za kraj sam ostavio jednu posebnu poslasticu. To su sva pitanja koja u sebi sadrže ‘možda’ ili ‘slučajno’.
„Ideš li možda u grad popodne?“
„Jesi slučajno vidio moje ključeve?“
Kako se to može možda ići u grad? Ili ideš ili ne ideš. I kako možeš slučajno vidjeti ključeve? Znači li to da ih možeš vidjeti i namjerno?
Naravno da postavljatelja ne zanima ideš li ti u grad. Stvar je u tome što njemu zapravo treba donijeti nešto iz grada, ali je stidljiv i nema te hrabrosti direktno zamoliti, pa onda ide okolnim putem. Isto tako, ne želi priznati da je izgubio ključeve, pa onda ispipava situaciju i provjerava je li još prerano za dizanje panike. Čim čujem pitanje s ‘možda’, znam što se sprema, netko nešto treba od mene. I nije problem, rado ću to učiniti, ali daj reci direktno. Već imam laganu fobiju od tog ‘možda’.
Uglavnom, ne znam tko je autor ove poslovice o nepostojanju glupih pitanja, no znam kako nas je poprilično uvalio i kako bi ga trebalo pozvati na odgovornost. Svojim činom samo je potaknuo i ohrabrio ljude, tako da danas svjedočimo pravoj inflaciji glupih pitanja. Kad bi se jasno definirala glupa pitanja i propisale kazne, svijet bi bio ljepše mjesto za život. I zato ja imam jedan prijedlog. Iako sam načelno protiv zabrana i ograničenja, ovdje bih učinio iznimku. Treba donijeti zakon po kojem svatko ima pravo postaviti točno određen broj pitanja po danu, za svako preko te granice plaćale bi se enormne kazne. Mislim kako je to jedini lijek za borbu protiv glupih pitanja.
Slažete li se sa mnom?
P. S. Ako ste mislili da sam slučajno zaboravio, nisam. Ali, „Što ima?“ je jedna sasvim druga dimenzija, njemu nije dostojno biti u društvu s običnim glupim pitanjima.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.