✍️ Milica BENIĆ
U javnosti često govorimo o nepravdi, vezama i političkoj podobnosti. O zatvorenim krugovima i unaprijed donesenim odlukama. Rjeđe govorimo o tome što sve to čini čovjeku. Ne samo na razini ljutnje ili cinizma, nego na pitanju možemo li uopće utjecati na vlastiti život.
Postoji psihološki pojam koji to dobro opisuje – naučena bespomoćnost. Uveo ga je američki psiholog Martin Seligman krajem 1960-ih, istražujući depresiju i motivaciju.
U jednom od svojih poznatih eksperimenata radio je s psima. Životinje su bile izložene neugodnim podražajima koje u početku nisu mogle izbjeći. Koliko god pokušavale, neugoda se ponavljala. Nakon nekog vremena prestale su se opirati. Prestale su tražiti izlaz.
Kasnije se situacija promijenila. Izlaz je postojao. Bilo je dovoljno preskočiti nisku pregradu i podražaj bi prestao. No mnogi psi to više nisu činili. Ostajali su ležati, iako je izlaz bio nadohvat.
Zaključak je bio jednostavan; kada više puta doživimo da pokušaj ne donosi promjenu, možemo prestati pokušavati – čak i kada se okolnosti promijene.
Sličan mehanizam javlja se i kod ljudi. Ako više puta doživimo da naš trud ne donosi rezultat – na poslu, na natječaju, u napredovanju – lako je početi vjerovati da napor nema smisla. Taj zaključak ne nastaje odjednom. Stvara se kroz ponavljana razočaranja.
I tada počinjemo čuti, ali i izgovarati rečenice poput:
“Ma pusti. Ionako će zaposliti nekog svog.”
“Bez veze nemaš šanse.”
“Sve je to već unaprijed dogovoreno.”
Iza takvih rečenica stoji uvjerenje da više ništa ne ovisi o nama. Tu je važno razjasniti jednu stvar.
Nepravda je kada pravila nisu ista za sve. Nepotizam je jedan od njezinih oblika – kada prednost dobije “netko naš”. Ali odustajanje zbog toga nešto je treće. Tada prepreka više nije samo vanjska, nego postaje i unutarnja – u našem uvjerenju da trud nema smisla.
Seligman je pokazao i da nije presudan samo događaj, nego način na koji ga tumačimo. Ako loš ishod doživimo kao trajan (“uvijek će biti tako”), opći (“svugdje je tako”) i osoban (“ja nisam dovoljno dobar”), veća je vjerojatnost da ćemo razviti osjećaj bespomoćnosti.
Tada nastaje ono što psihologija naziva samoispunjavajućim proročanstvom. Ako unaprijed vjerujemo da nećemo uspjeti, ponašamo se kao da je ishod već odlučen – i time smanjujemo vlastitu šansu za drugačiji rezultat.
Netko prestane slati prijave. Netko se ne javi na natječaj jer “nema veze”. Netko odustane prije nego što pokuša. Ponekad je procjena realna. Ponekad nije. No, bez pokušaja nema ni mogućnosti uspjeha.
Dugoročno, to ima cijenu. Ljudi se povlače. Ne pokreću projekte. Ne ulažu u sebe. Odlaze. Za naše mentalno zdravlje važno je da imamo osjećaj da barem djelomično upravljamo vlastitim životom.
Ne trebamo zatvarati oči pred nepravednim praksama. Ali vrijedi se zapitati gdje je granica između stvarne prepreke i unutarnjeg odustajanja. Ne možemo promijeniti sve. No, nešto ipak ovisi o nama.
Možda najveća šteta nepotizma nije samo u jednoj nepoštenoj odluci. Možda je veća šteta u poruci koja se polako širi: “Nema smisla.” A kada dovoljno ljudi u to povjeruje, posljedice nadilaze pojedinačne slučajeve.
Naučena bespomoćnost počinje u našim zaključcima. Zato je možda najvažnije pitanje ono koje postavljamo sebi; jesam li odustao zato što doista nemam izbora – ili zato što sam povjerovao da ga nemam?
Sustavi se mijenjaju sporo. Odluke o sebi donosimo svaki dan.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.