✍️ Milica BENIĆ
Otvorimo društvene mreže „na pet minuta“. Netko je na putovanju. Netko je na večeri. Netko objavljuje poslovni uspjeh. Netko trenira. Netko meditira. Netko je na koncertu. Netko živi „najbolju verziju sebe“. I premda smo prije toga bili sasvim mirni, odjednom se javlja nemir.
Taj osjećaj ima ime: FOMO – Fear of Missing Out. Termin je popularizirao američki poduzetnik Patrick J. McGinnis početkom 2000-ih. Opisuje tjeskobu da negdje drugdje postoji bolja prilika, bolji događaj ili bolji izbor od onoga koji smo napravili. No psihološka pozadina FOMO-a mnogo je dublja od onoga što vidimo na društvenim mrežama. Psiholozi navode nekoliko razloga zbog kojih se taj osjećaj tako lako javlja. Najčešće se spominju tri: potreba za pripadanjem, sklonost uspoređivanju s drugima i suvremeni osjećaj da uvijek postoji neka bolja opcija.
Jedan od važnih teorijskih okvira za razumijevanje tog fenomena je teorija samoodređenja, koju su 1970-ih razvili psiholozi Edward Deci i Richard Ryan. Prema toj teoriji ljudi imaju tri temeljne psihološke potrebe: povezanost, kompetentnost i autonomiju. Kada su te potrebe zadovoljene, osjećamo unutarnju stabilnost. Kada nisu, javlja se frustracija.
U kontekstu FOMO-a posebno je važna potreba za povezanošću. Kada vidimo da drugi negdje izlaze ili se druže – a mi nismo tamo – lako se pojavi misao da smo nešto propustili. Čak i kada znamo da to nije u stvarnosti tako.
Primjer iz svakodnevice: ostali ste kod kuće jer ste umorni. Odluka je u tom trenutku ispravna. No, kasnije vidite fotografije s druženja na koje niste otišli. Ljudi se smiju, razgovaraju, čini se da im je lijepo. I premda znate da je to samo jedan trenutak večeri, javlja se misao: Možda sam trebala biti tamo. Slično se može dogoditi i na poslu. Kolega objavljuje napredovanje. Drugi pokreće novi projekt. Treći je na konferenciji. Informacije koje bi inače bile neutralne odjednom potiču usporedbu: Gdje sam ja u svemu tome? Radim li dovoljno?
Socijalna usporedba nije nova pojava. Još je sredinom 20. stoljeća psiholog Leon Festinger opisao kako ljudi razumiju sebe uspoređujući se s drugima. Nekada su ti „drugi“ bili uglavnom ljudi iz naše okoline – prijatelji, kolege ili susjedi. Danas su to stotine, pa i tisuće pažljivo odabranih trenutaka iz tuđih života koje gledamo na društvenim mrežama.
Važno je razumjeti da FOMO nije znak slabosti ili zavisti. U svojoj osnovi, to je strah da smo negdje trebali biti, a nismo. Evolucijski gledano, pripadanje grupi bilo je pitanje opstanka. Ostati izvan grupe značilo je biti ranjiv. Iako danas ne ovisimo o grupi na isti način, naš živčani sustav i dalje snažno reagira na znakove da bismo mogli ostati po strani.
No FOMO ima još jednu dimenziju – iluziju beskonačnih izbora. Što više opcija imamo, to je veća vjerojatnost da ćemo sumnjati u onu koju smo odabrali. Ako odemo na jedan događaj, drugi nam promakne. Ako prihvatimo jedan posao, ne možemo prihvatiti drugi. FOMO nam često smanjuje sposobnost uživanja u sadašnjem trenutku. Dok smo na jednom mjestu, u mislima smo na drugom. Često razmišljamo o svemu što nismo izabrali. Suprotan pojam koji se ponekad spominje je JOMO – Joy of Missing Out – zadovoljstvo vlastitim izborom i razumijevanje da ne možemo biti svugdje.
No to nije jednostavna odluka optimizma, nego rezultat unutarnje sigurnosti. Kada su naše potrebe za povezanošću i vrijednošću stabilne, tuđi životi prestaju biti prijetnja. Možda ključno pitanje nije: „Što propuštam?”, nego: „Zašto mi je tako teško podnijeti da ne mogu sve?” Jer FOMO nije samo strah od propuštenog događaja. To je strah da negdje drugdje postoji verzija života u kojoj smo uspješniji, sretniji ili važniji.
Ne možemo živjeti sve verzije svog života istovremeno. Svaki izbor zatvara neke mogućnosti, ali otvara druge. Pitanje nije što smo propustili, nego što ćemo učiniti s onim što smo izabrali.