✍️ Ante JUKIĆ
Biti svećenik nije zanimanje, to je poziv, misija. A kad je tako, onda je logično što vas ljudi gledaju drugačijim očima i što od vas imaju veća očekivanja. Kao što je i razumljivo razočaranje kad ta očekivanja ne budu ispunjena. Činjenica je kako pojedini svećenici svojim životom ne svjedoče ono što propovijedaju. No, isto tako činjenica je i kako ljudi često krivo shvaćaju svećenički poziv, što ih onda dovodi do razočaranja, a nerijetko i do ljutnje.
Meni, recimo, nikad nije bilo jasno jedno. Svećenik učini nešto loše, a ljudi kažu da tako nešto njemu ne priliči. Slažem se, ne priliči, no postoji li čovjek ili zanimanje kojem priliči? Što, loše je kad učini svećenik, ali nije kad isto to učini doktor, profesor, odvjetnik ili čistačica? Ja još nisam čuo čovjeka koji bi zagovarao loše stvari, neovisno čime se bavio, svi se pozivamo na dobro. A opet, svi ponekad činimo loše, nešto što nije u skladu s onime što propovijedamo. Znači li to da smo i svi mi proračunati licemjeri? Ili smo jednostavno ljudi?
Upravo u tome je ključ. I svećenici su ljudi. Nisu nužno sveci, a pogotovo nisu bogovi. To je nešto što bi si ljudi trebali posvijestiti. Takvi, grešni, su bili i prvi svećenici, apostoli, takvi su i ovi današnji. I zato treba prestati gledati u svećenike kao u bezgrešna bića i dizati im spomenike, pa onda padati u razočaranje kad se ispostavi da to nije tako, nego od njih uzeti ono što je potrebno za vjernički život. A svaki svećenik može nešto ponuditi. Ponajprije – sakramente.
Svećenici su se zaputili na svoj životni put iz raznih razloga, s drugačijim očekivanjima i sposobnostima. Nemaju svi istu karizmu, nisu svi dobri govornici, ne vladaju jednako teologijom. No, svi svećenici imaju nešto zajedničko, ono što nije dano drugima. Samo njih je Crkva na temeljima Kristova nauka ovlastila za ono najvažnije u životu vjernika, a to je odrješenje grijeha. To je najvrednije što svećenik može dati, to vjerniku uvijek treba biti pred očima.
Kakav je svećenik čovjek, to je njegova stvar i za to će i njemu biti suđeno kao i svakom drugom. Postoje mnogi dobri ljudi, puno ih je koji svojim ljudskim kvalitetama i nadmašuju svećenike, no niti jedan od njih ne može ono što svećenik može. I ‘obični’ ljudi mogu propovijedati, mogu i dijeliti pričest, ali i ispovijedati može samo svećenik. Stoga taj poziv treba cijeniti, koliko god nekad izgledalo da im je možda lakše nego drugima. Nije lako, jer da je, ne bi ih bilo toliko malo.
Naravno, sve ovo rečeno odnosi se na svećenike gledane iz perspektive vjernika, onih kojima to nešto predstavlja u životu. Onih koji zaista vjeruju kako su svećenici od Boga posvećene osobe. Nema previše smisla o biti ovog poziva pričati nevjernicima, jer njima je ionako sve to jedna velika besmislica. Što je potpuno normalno. Ipak, za primijetiti je kako su upravo nevjernicima često svećenici najviše na usnama, kao uostalom i mnoge druge teme iz područja vjere. Oni osobno poznaju praktički sve svećenike, pa onda mogu i iznositi zaključke o vrsti auta koje voze, broju žena s kojima se viđaju, svotama novca koje imaju na računu. Sve to oni znaju, o temi koji ih – ne zanima.
Kao što sam već rekao, da, postoje svećenici koji svojim životom ne svjedoče ono što propovijedaju. Može se i tome pričati, može se i njih kritizirati. Ipak, kao i uvijek, sve je stvar tona kojim je nešto izrečeno i namjera onog koji propitkuje. Kad svećenik učini nešto loše, istinski vjernik bit će prije svega razočaran, možda i ljut. Zato što mu je stalo, zato što želi bolje. On se lošim stvarima kod svećenika ne raduje. S druge strane, kad netko na takve vijesti, a često i na same insinuacije bez konkretnog dokaza, reagira s tolike mržnje i zlobe, očito je kako se tu nisu u pitanju svećenici, nego općenito stav prema Crkvi. Dojam je kako se takvi ljudi često i raduju padu nekog svećenika, jer time dobivaju materijal za svoje istupe. To je posebno žalosno.
A kad su u pitanju lagodni život, skupi auti i milijuni računu, ne vidim u čemu je problem. Pošto je najvećim kritičarima/mrziteljima Crkve uvijek nekako novac na ustima, eto im idealne prilike. To je jedan veliki paradoks. Nekad dok slušaš o svećenicima, stekneš dojam kako je to zanimanje iz snova. Ne radiš puno, dobra i sigurna plaća do mirovine, auto, dobra hrana, očekivao bi čovjek kako će biti prava jagma za ovim poslom. A situacija posve drugačija. I nije nužno loše što je tako. Jer, da je svećenik biti lako, svećenik bi bio svatko.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.