✍️ Milica BENIĆ
Svi imamo barem jednu takvu osobu. Nije nam učinila ništa konkretno. Nije nas uvrijedila, nije prešla granicu, ponekad je čak i sasvim korektna. Ipak, u njenoj prisutnosti osjetimo iritaciju ili frustraciju. Kao da nas nešto u njoj izluđuje bez jasnog razloga. Ponekad nam dođe da budemo cinični, drski ili jednostavno nepristojni. A kad nas netko pita zašto – nemamo suvislo objašnjenje.
Jedan od najpoznatijih koncepata koji objašnjava ovakve reakcije jest projekcija – obrambeni mehanizam koji je opisao Sigmund Freud i koji je kasnije dodatno razrađen u psihoanalitičkoj tradiciji. Projekcija podrazumijeva da vlastite, teško prihvatljive osobine, impulse ili emocije nesvjesno pripisujemo drugima.
Ono što kod sebe ne želimo vidjeti lakše je „smjestiti“ izvan sebe. Primjerice, osoba koja je odgojena s porukom da je ambicioznost sebična može osjećati snažnu iritaciju prema kolegi koji otvoreno govori o svojim postignućima. No unutarnji konflikt – “nije u redu isticati se” – aktivira nelagodu. Iritacija tada nije toliko reakcija na drugu osobu koliko na vlastiti potisnuti dio.
Sličnu ideju razradio je Carl Gustav Jung kroz koncept “sjene”. Prema Jungovoj analitičkoj psihologiji, sjena predstavlja one aspekte naše ličnosti koje smo tijekom odrastanja morali potisnuti kako bismo bili prihvaćeni – primjerice agresivnost, potrebu za pažnjom, ranjivost ili čak spontanost. Kada se susretnemo s osobom koja te karakteristike živi otvoreno, ona može postati okidač. Ne zato što radi nešto pogrešno, nego zato što utjelovljuje dio nas koji smo tijekom odrastanja naučili potisnuti.
No nisu sve iritacije projekcija. Ponekad je riječ o obrascima razmišljanja i doživljavanja sebe i drugih koji se formiraju rano u životu i kasnije se automatski aktiviraju. Psiholog Jeffrey Young opisao je takve obrasce kroz koncept tzv. kognitivnih shema. Primjerice, osoba koja je posebno osjetljiva na kritiku ili podcjenjivanje može snažno reagirati na nekoga tko djeluje dominantno ili vrlo samouvjereno, jer takvo ponašanje lako doživljava kao prijetnju vlastitoj vrijednosti.
No naše reakcije ne oblikuju samo obrasci razmišljanja. One su često povezane i s načinom na koji emocionalno reagiramo na druge ljude – ponekad i prije nego što toga postanemo svjesni.
Tu je i fenomen emocionalne rezonancije. Neuroznanstvena istraživanja ukazuju na ulogu tzv. zrcalnih neurona – mreža koje nam omogućuju da “osjetimo” tuđe emocionalno stanje. Ako smo sami kronično pod stresom, susret s osobom koja je izrazito anksiozna može pojačati našu unutarnju napetost. Iritacija tada ponekad nije reakcija na drugu osobu, nego na napetost koju već nosimo u sebi.
Zanimljivo je da istraživanja interpersonalne percepcije pokazuju kako prve procjene drugih često nastaju u milisekundama i temelje se na vrlo ograničenim informacijama. Mozak brzo kategorizira: sigurno – nesigurno, slično – različito, poznato – strano. Ta brza procjena nije nužno točna, ali je emocionalno snažna. Ako nas netko podsjeća na ranije neugodno iskustvo – ton glasa, način gestikulacije, čak i energija – možemo reagirati intenzivnije nego što situacija objektivno opravdava.
Osjećaj nelagode sam po sebi nije problem. On je informacija. Problem nastaje kada ga automatski pretvorimo u zaključak o drugoj osobi (“ona je grozna”, “on je nepodnošljiv”) bez da istražimo što se u nama pokrenulo.
Pitanja koja si možemo postaviti su jednostavna, ali moćna:
Što me točno kod ove osobe smeta?
Podsjeća li me to na nekoga ili nešto iz moje prošlosti?
Postoji li nešto u toj osobi što i ja ponekad prepoznajem kod sebe?
Ponekad ćemo otkriti da je iritacija zapravo signal nečeg nedovršenog u nama. A ponekad ćemo potvrditi da nam određeni stil ponašanja jednostavno ne odgovara – i to je legitimno. Razlika između svjesne procjene i nesvjesne projekcije može promijeniti način na koji doživljavamo druge ljude.
Možda nas najviše uznemiruju upravo oni ljudi koji dodiruju naše slijepe točke – osobine ili osjećaje koje kod sebe ne volimo vidjeti. Upravo zato takvi susreti ponekad govore više o nama nego o drugoj osobi.