Sinoć je Šinko s jasnim simpatijama komentirao Facebook stranicu Informator (tekst dostupan OVDJE) čiji autor (ili autori?) tvrdi da se bavi istraživačkim novinarstvom i koji zadnjih mjeseci intrigira(ju) vinkovačku javnost.
Umjesto epskog uvoda razjasnimo sljedeće; Šinko mi je prijatelj i suborac, tu sam uvijek za njega – primam metak, dajem bubreg, što god treba. Ali, ne slažemo se baš uvijek i baš u svemu. No, to je Budica, pluralizam mišljenja. I oaza slobodne misli.
Priznajem, sinoć sam bio okupiran fantastičnom utakmicom Sporting – Bodo Glimt, a onda i time kako se Arsenal na kraju ipak rutinski obračunao s Bayerom, pa tipkovnica nije bila prioritet. Ipak, jutros sam se probudio s refleksom da napišem par redaka o zadanoj temi.
Dakle, prvo i osnovno, bezuvjetno i bez suvišnih “ali” – podržavam objektivno istraživačko novinarstvo. Zaista, u današnje vrijeme, kad je profesionalnost u izumiranju, svaka inicijativa koja propituje, analizira, ima stav i sustavno istražuje, zaslužuje podršku i poštovanje. Međutim, u ovoj priči ipak vidim problem; anonimnost autora.
Zašto skriva identitet? Da, opasnosti postoje; prijetnje, pokušaji zastrašivanja, policijski razgovori, sudski procesi… Mi na Budici znamo sve o tome. Pajserom razvaljen auto, prijetnja „Letit ćeš ko Pukanić“, s portirima na sudu smo već odavno na „ti”, doza Prexanila poduplana… Sve je to prtljag ovog posla. No, stvar je suštinski jasna; ako se bojiš visine, ne možeš biti krovopokrivač. Ako nemaš muda, možeš biti Valentić (ili Niče), ali – ne možeš biti novinar.
Čitam Informator povremeno, kad mi netko nešto centrira. Pritom sam u jednom tekstu primijetio podatak za koji sasvim pouzdano znam da je neistinit. I pritom se uhvatio u razmišljanju; što može učiniti onaj tko je tom neistinom diskreditiran? Baš ništa. Kako se zaštititi? Baš nikako. Naprosto, ne znaš protiv koga se boriš. Mlataraš rukama po praznom ringu. To smatram doista vrlo problematičnim u konkretnom slučaju. Ako skrivaš lice ogrnut plaštom anonimnosti, ne samo da gubiš vjerodostojnost, nego i skrivaš svoje postupke. Bez lica nema nikakve pravne ili moralne odgovornosti. A novinarstvo, dakako, nije samo hrabrost, nego i odgovornost.
Stoga, zaključno, još jednom debelim flomasterom podvlačim – podržavam istraživačko novinarstvo. Ono koje stoji iza svog (prez)imena, ono koje je spremno odgovarati za riječi nanizane u rečenice. Samo takvo novinarstvo može imati primjeren utjecaj i neupitan autoritet.
Stvarno bih bio sretan da Informator iziđe iz anonimnosti i time simbolično pobijedi eventualni strah i nedvojbenu zatvorenost. A i da – iz vrlo sebičnih razloga – prepolovimo Prexanil. A još bih sretniji bio da se kao društvo odreknemo kmetskog mentaliteta, primjetnog na gotovo svakom koraku, i budemo građanski hrabri(ji). I tek onda imamo šansu postati država u kojoj ne vladaju oni koji na karti ne znaju pokazati gdje je Iran.