✍️ Ante JUKIĆ
Čovjek za života iskusi mnoge teške trenutke, osjeti razočaranja, doživi tugu i bol. Od onih svakodnevnih, počesto i banalnih, do onih koji srce paraju i ostavljaju vječni ožiljak. Najteže je izgubiti voljenu osobu, ta praznina nikad se ne može ispuniti. Ali, kotač života se okreće, moraš nastaviti dalje, koliko god to zvučalo kao izlizana floskula.
I zaista, s vremenom bude bolje, rane barem djelomično zacijele. Kad prođe 10, 15 godina, ne osjećaš se kao onog dana u kojem si izgubio nekog bliskog. Pronađeš neki svoj unutrašnji mir.
Ipak, neki ga nikad ne pronađu. Iako je prošlo već, koliko, više od 35 godina, oni jednako tuguju. Plaču, uzdišu, ne mogu prihvatiti gubitak svoje voljene. I dalje su zarobljeni u prošlosti i uspomenama.
Pa dokle više, drugovi moji, pitam se ja? Razumijem vašu tugu, no ne možete vječno tako. Skinite već jednom tu crveninu i prestanite žalovati. Grubo zvuči, znam, ali vašu voljenu ništa ne može vratiti. Nema je više, gotovo je. Halo, 35 godina je prošlo, koliko još treba?
Drugovi moji, vreme je…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.