✍️ Milica BENIĆ
U svakom odnosu događaju se svađe. Posvađamo se, pod utjecajem stresa, umora, nagomilanih problema ili lošeg dana pa kažemo nešto u afektu što zapravo ne mislimo.
Napetost ponekad traje nekoliko sati ili dan-dva, ali se poslije smirimo, ispričamo i pokušamo nastaviti dalje. Problem ne nastaje zato što se partneri ponekad posvađaju, nego onda kada u odnosu postupno nestanu razumijevanje i želja da se ponovno povežu.
Bliskost ne znači da sukoba nema, nego da odnos može izdržati neslaganje bez međusobnog ponižavanja i udaljavanja.
No, pitanje je: kada odnos počinje ozbiljno pucati?
Još krajem 1970-ih godina američki psiholog John Gottman počeo je istraživati partnerske odnose i uzroke razvoda. Smatrao je da problem u odnosima nisu same svađe, nego način na koji partneri razgovaraju tijekom sukoba i kakav odnos nakon toga grade.
U svojim istraživanjima opisao je destruktivne obrasce komunikacije koje je nazvao „četiri jahača apokalipse“. Naziv je preuzeo iz biblijske metafore o razaranju i kraju, jer je smatrao da takvi obrasci polako narušavaju bliskost i poštovanje među partnerima.
Gottmanovi „četiri jahača apokalipse“ nisu dijagnoze ni tipovi ličnosti, nego obrasci ponašanja koji s vremenom mogu ozbiljno pogoršati odnos.
To su: kritiziranje, defenzivnost, prijezir te povlačenje i šutnja.
Posebno je upozoravao na prijezir, koji je smatrao najdestruktivnijim obrascem u partnerskim odnosima. Tada razgovor više nije pokušaj razumijevanja, nego način da partneri jedno drugo što više povrijede i ponize.
Prvi korak često počinje kritiziranjem.
Primjerice, nije isto reći:
„Voljela bih da mi više pomogneš po kući.“
i:
„Ti nikad ništa ne napraviš.“
„Sve moram sama.“
„Sebičan si.“
U prvom slučaju govori se o ponašanju koje smeta. U drugom se partner počinje doživljavati kao problem.
Nakon kritiziranja često dolazi defenzivnost. Partner tada više ne pokušava razumjeti drugu osobu, nego se počinje braniti, opravdavati ili prebacivati krivnju.
Primjerice:
„Nisi danas došao po dijete.“
Umjesto:
„Oprosti, zaboravio sam.“
Dolazi odgovor:
„Pa ni ti jučer nisi stigla.“
Ponekad se defenzivnost ne vidi kroz napad, nego kroz povlačenje pred dominantnijim partnerom. Osoba tada odustaje od pokušaja razgovora i govori:
„Dobro, ja sam uvijek kriva.“
„Što god kažem nije dobro.“
„Samo šutim da ne bude još gore.“
S vremenom dolazi emocionalna iscrpljenost. Jedan partner više nema snage za raspravu pa se polako emocionalno isključi – šuti, izbjegava pogled, ode iz prostorije, gleda u mobitel ili jednostavno prestane reagirati.
Rečenice poput:
„Nemam više što govoriti.“
„Radi kako hoćeš.“
„Svejedno je.“
često nisu znak mira, nego polaganog odustajanja od odnosa.
A kada se uz dugotrajnu frustraciju izgubi i međusobno poštovanje, pojavljuje se ono o čemu je Gottman posebno govorio – prijezir.
To više nije obična ljutnja ni pokušaj da partneru objasnimo što nas boli. U prijeziru drugu osobu počinjemo gledati s visine – kroz podsmijeh, sarkazam, kolutanje očima i omalovažavanje.
Primjerice, partner nešto zaboravi napraviti, a umjesto:
„Opet si zaboravio“,
dolazi:
„Znao sam, uvijek isto“.
U tom trenutku poruka više nije: „Imamo problem“, nego: „Ja sam bolji od tebe.“
Ipak, Gottman je vjerovao da odnose ne spašava savršenstvo, nego ono što partneri naprave nakon sukoba – pokušavaju li se ponovno povezati i vratiti jedno drugome.
Ponekad je to samo iskrena isprika, zagrljaj ili jednostavna rečenica:
„Pretjerao sam.“
„U redu, shvaćam zašto si se naljutila.“
Gotovo svaki par ponekad upadne u loše obrasce komunikacije. Problem nastaje kada oni postanu način na koji partneri stalno razgovaraju jedno s drugim.
Zdravi odnosi nisu oni bez svađa, nego oni u kojima partneri, čak i kada su ljuti, ne zaboravljaju da su jedno drugome važni.