✍️ Milica BENIĆ
Nekada se nešto čekalo. Novi album mjesecima, putovanje na more, nova haljina. Danas gotovo sve dolazi sada i odmah: glazba, sadržaj, kupnja, partneri, pažnja.
Što imamo više mogućnosti, to je manje osjećaja da nas nešto stvarno ispunjava.
Prije mnogo godina prof. Josip Berger, jedan od najpoznatijih stručnjaka za kliničku psihologiju i psihodijagnostiku na ovim prostorima, opisao je skupinu ljudi koji su ga posebno zainteresirali kao psihoterapeuta. Nazvao ih je akronimom POMADES – pametni, obrazovani, motivirani, aktivni i ljudi dobrih ego snaga. Drugim riječima, osobe koje su prema gotovo svim vanjskim kriterijima trebale biti uspješne i dobro prilagođene životu.
To nisu bili ljudi na društvenoj margini. Nisu bili socijalno izolirani, nesposobni nositi se sa svakodnevnim obvezama. Baš naprotiv. Imali su posao, uspješne karijere, obitelj, prijatelje i život kakav bi mnogi poželjeli.
Pa ipak, dolazili su po pomoć s istim pitanjem. Ne zato što nisu mogli funkcionirati. Nego zato što ih je mučilo pitanje koje je puno teže objasniti:
Zašto se osjećam prazno?
Berger je time doveo u pitanje jednu od najraširenijih pretpostavki modernog društva – da će čovjek biti sretan ako je dovoljno obrazovan, uspješan, sposoban i financijski siguran.
Kao da postoji nevidljiva formula koja glasi: završi školu, pronađi dobar posao, izgradi karijeru, osiguraj egzistenciju i osjećat ćeš se ispunjeno.
Čovjek može biti uspješan i usamljen. U isto vrijeme može biti okružen ljudima i osjećati se nepovezano. Može imati sve ono što je nekada želio, a iznutra osjećati prazninu.
Ostvarimo ono što smo godinama željeli, a ipak ostane osjećaj da nam nešto važno nedostaje.
Upravo je Bergerov POMADES danas toliko aktualan.
Iz udobnosti svoga doma jednim klikom naručimo što god želimo. Pregledamo nekoliko stotina sadržaja u par minuta. Upoznajemo nove ljude bez izlaska iz kuće. I negdje na periferiji svijesti stalno imamo osjećaj da negdje postoji još nešto zanimljivije, bolje ili uzbudljivije.
Nije problem u količini mogućnosti, nego u tome što se na njih vrlo brzo naviknemo.
Taj obrazac poznat je pod nazivom hedonistička adaptacija. Riječ je o našoj sklonosti da se nevjerojatno brzo prilagođavamo onome što nam je nekada predstavljalo izvor uzbuđenja i zadovoljstva.
Novi skupocjeni mobitel veseli nekoliko dana. Putovanje snova kratko traje pa odmah planiramo novo. Ostvarimo cilj kojem smo težili mjesecima, a osjećaj zadovoljstva brzo izblijedi. Ono što je jučer bilo posebno, danas postaje normalno.
Istovremeno, naš dopaminski sustav ne traži mir i zadovoljstvo. On traži novost, iščekivanje i novi podražaj. Zato lako upadnemo u stalnu potrebu za „još“ – još sadržaja, još iskustava, još kupovanja, još potvrde.
Očekujemo da će nam upravo to sljedeće „još“ donijeti osjećaj ispunjenosti koji nam fali. A kada se to ne dogodi, mi ponovo počinjemo vjerovati da nam treba još nešto novo. I tako u krug.
Viktor Frankl, tvorac logoterapije, pisao je da čovjek može podnijeti gotovo sve osim osjećaja besmisla. Taj osjećaj nazvao je egzistencijalnom prazninom.
Upravo je to ono što je Berger prepoznavao kod svojih POMADES pacijenata. Njima nije nedostajala inteligencija, uspjeh ni sposobnost da uredno funkcioniraju.
Nedostajao im je osjećaj da ono što žive ima dovoljno dubine, smisla i osobnog značenja.
Smisao nije isto što i uspjeh, kao što funkcionalnost nije isto što i zadovoljstvo.
Na kraju se rijetko sjećamo svega što smo kupili, pogledali ili posjetili. Ostaju ljudi, iskustva i trenuci zbog kojih smo imali osjećaj da smo zaista živjeli.
Čovjeku ne treba samo „više“. Treba mu i razlog zbog kojeg mu je to važno.