✍️ Milica BENIĆ
Ne tako davno ljudi su bili spremni izgubiti posao, status, slobodu, pa čak i život zbog onoga u što su vjerovali. Zbog ideala.
Zbog stvari za koje su smatrali da nemaju cijenu.
Danas mislimo da smo moralno napredniji, otvoreniji i slobodniji nego ikada prije.
Ali možemo si postaviti jedno neugodno pitanje:
Koliko smo spremni izgubiti zbog onoga u što vjerujemo?
U kultnom filmu Kum jedna rečenica postala je simbol ljudske sklonosti kompromisima:
“Dat ću ti ponudu koju nećeš moći odbiti.”
Pitanje je samo postoji li nešto zbog čega bismo ipak rekli ne.
Lako je biti pošten kada se poštenje isplati. Odanost nije na kušnji dok se ne pojavi bolja prilika. A integritet svoju vrijednost pokazuje tek onda kada nas nešto košta.
Tek kada zbog njih nešto riskiramo, saznajemo koliko su nam doista važna.
Iz psihološke perspektive ljudi o sebi vole razmišljati kao o dosljednim i moralnim osobama. U stvarnosti se često događa nešto drugo – ono što smatramo ispravnim ponekad se sudari s našim interesima.
Tada na scenu stupa ono što se u psihologiji naziva kognitivna disonanca – nesklad između onoga što vjerujemo i onoga što radimo.
Čovjek godinama govori da ne podnosi nepravdu. A onda na poslu vidi kako se nekoga ponižava i prešuti jer ne želi probleme.
Netko tvrdi da mu je obitelj najvažnija, a mjesecima ne nazove roditelje jer je stalno zauzet.
Istodobno se mnogi pozivaju na iskrenost, a onda iz straha ili koristi prešute ono što doista misle.
Nisu to veliki moralni padovi. Upravo suprotno. To su mali kompromisi koje si uspijemo objasniti.
Budući da je teško priznati sebi da smo postupili protiv onoga u što vjerujemo, mozak traži opravdanja.
Ne kažemo:
„Postupio sam protiv onoga u što vjerujem.“
Nego:
„Svi bi to napravili.“
„Nisam imao izbora.“
„Takva su vremena.“
„Morao sam“.
„Samo sam radio svoj posao“.
I upravo je „samo ovaj put“ jedna od najopasnijih rečenica koje čovjek može izgovoriti samome sebi.
Jer, odustajanje od vlastitih vrijednosti rijetko dolazi odjednom. Počinje malim pomicanjem granica. Malo po malo. Jedan kompromis, pa još jedan, pa još jedan.
Sve dok nam ono što je nekada bilo nezamislivo ne postane normalno.
U poznatim istraživanjima Solomona Ascha ljudi su bili spremni zanemariti ono što vide vlastitim očima samo kako bi se uklopili u mišljenje većine. Stanley Milgram pokazao je da ljudi ponekad učine i ono što smatraju pogrešnim kada odgovornost prepuste autoritetu.
Ta istraživanja nisu pokazala da su neki ljudi loši ili bezosjećani. Pokazala su nešto puno neugodnije – da većina nas vlastite granice pomiče lakše nego što volimo vjerovati.
Upravo zato nitko ne može sa sigurnošću tvrditi što bi učinio u svakoj životnoj situaciji. Između naših uvjerenja i naših postupaka ponekad stoje strah, pritisak, korist ili potreba da pripadamo.
U takvim trenucima ne otkrivamo samo kakvi su naši izbori. Otkrivamo i kakav je naš karakter.
Jer tek kada su na kušnji, saznajemo jesu li to doista naše vrijednosti ili samo naše želje.
Nema čovjeka koji barem jednom nije rekao:
„Nikad ja to ne bih.“
A onda se jednog dana našao u situaciji u kojoj je učinio upravo to.
Upravo zato riječ nikad nosi toliku težinu. Ta čvrsta uvjerenost ponekad nas dovede u situaciju da učinimo ono za što smo bili sigurni da nikada ne bismo.
I zato se vraćamo na pitanje s početka:
Koliko zapravo koštaju naši principi?
Postoji li nešto što za nas nema cijenu?