✍️ Milica BENIĆ
Znate onog susjeda. Drag, pristojan, uvijek spreman na kratku kavu. Razmijenite par rečenica o cijenama ili politici. Ništa posebno, ali ugodno.
I jednog dana odluči se kandidirati za predsjednika kućnog savjeta. Tu stvari polako počinju izgledati drukčije.
Odjednom ima stav o svemu i više ne pita, nego objašnjava.
Želi promjene i siguran je da zna kako.
Onaj isti susjed koji je jučer bio fleksibilan i spreman na kompromis, sada odjednom brani svaku svoju odluku. Kritika ga ne potiče na razmišljanje, nego ga učvršćuje. Različito mišljenje ne doživljava kao doprinos, nego kao otpor.
Mi koji ga poznajemo godinama zaključimo da ga je moć promijenila. No psiholozi bi rekli da moć često ne mijenja ljude, nego pojačava osobine koje su već prisutne.
Potreba za priznanjem postaje vidljivija, a nesigurnost se lakše skriva iza autoriteta. Poteškoće nastaju kada osoba povjeruje da njezina pozicija automatski znači i da je u pravu.
Svi smo barem jednom upoznali osobu koja je nakon male količine moći postala sigurna da je uvijek u pravu.
U psihologiji za to postoji i naziv – Dunning-Krugerov efekt. Radi se o tome da ljudi s manje znanja ili iskustva često precjenjuju svoje sposobnosti jer teže prepoznaju vlastita ograničenja. U pozadini ovog fenomena nalazi se metakognicija – sposobnost da procijenimo koliko doista znamo.
Nije stvar u tome što netko nešto ne zna. Teškoće nastaju kada ne prepoznaje vlastita ograničenja.
Dunning-Krugerov efekt ne znači da su takvi ljudi nužno nesposobni ili neinteligentni. Rizik nastaje kada na novoj poziciji počne precjenjivati vlastite kompetencije i podcjenjivati složenost zadataka koji su pred njim.
Danas cijelu priču dodatno komplicira iluzija znanja. Nekoliko članaka na internetu, podcasta ili videa često je dovoljno da steknemo osjećaj kako razumijemo temu koju tek površno poznajemo. Poznavanje informacija nije isto što i razumijevanje. Informacije lako stvaraju privid stručnosti.
Upravo zato Dunning-Krugerov efekt može se pojaviti kod osobe ispodprosječnih sposobnosti, kod sasvim prosječne osobe, ali i kod vrlo inteligentnih ljudi kada se nađu izvan područja svoje stručnosti. To je ljudska sklonost kojoj smo svi povremeno podložni.
Ozbiljne posljedice nastaju onda kada takva precijenjena sigurnost dobije moć i utjecaj na druge ljude.
Kada sigurnost u vlastite odluke postane jača od spremnosti da se preispitamo, zatvara se prostor za dijalog.
To je onaj trenutak kada razgovor prestaje biti razmjena mišljenja.
Odluke se više ne donose da bi riješile problem, nego da bi potvrdile osobu koja ih donosi. Kritika se ne sluša, nego odbacuje.
Ovo nije priča samo o kućnim savjetima. Možemo je prepoznati kod voditelja smjene, šefa odjela, člana mjesnog odbora ili bilo koje osobe koja prvi put dobije priliku odlučivati o drugima.
Taj se obrazac ponavlja na poslu, u institucijama i svakodnevnim odnosima.
Najopasniji nije onaj koji zna da ne zna.
Takav će pitati, učiti, zastati i razmisliti.
Najopasniji je onaj koji ne zna – ali je uvjeren da zna.
Jer takav nema razlog da se preispita niti potrebu da sluša druge.
Opasno postaje kada osoba dobije moć, a izgubi svijest o vlastitim granicama.
Ambicija sama po sebi nije loša. Prepreka postaje nedostatak uvida. Tada pozicija može postati način da sebi dokazujemo vrijednost, umjesto prilike da nešto stvarno gradimo.
Zato vrijedi zastati i postaviti si pitanje:
Želimo li neku poziciju zato što možemo doprinijeti – ili zato što želimo samopotvrdu?
Hoćemo li služiti funkciji ili će funkcija služiti nama?
Upravo tu počinje razlika između autoriteta i autoritarnosti.