✍️ Milica BENIĆ
Godinama slušamo priče o nečijem luksuzu, moći i privilegijama. Čini nam se da za njega vrijede druga pravila nego za ostale. A onda jednog jutra osvane breaking news:
„Uhićen.“
Odjednom se objavljuju fotografije njegove vile, automobila i poslovnih partnera. Intervjuiraju se susjedi. Iz kuće se iznose računala. Policajci ga odvode spuštene glave.
I mnogi ljudi osjete zadovoljstvo.
Ne zato što vole tuđu patnju, nego zato što im se čini da je svijet ponovno postao pravednije mjesto.
Ovakve vijesti bude toliko emocija.
Tisućama godina naši su preci živjeli u malim zajednicama u kojima je bilo važno tko ima moć, tko dobiva više, a tko manje. Ljudski mozak i danas je iznimno osjetljiv na znakove nepravde i privilegija.
Kada nam se učini da je netko godinama igrao po drukčijim pravilima, njegov pad ne doživljavamo samo kao osobni neuspjeh pojedinca. Doživljavamo ga kao vraćanje ravnoteže u sustav.
U njemačkom jeziku stoljećima postoji riječ schadenfreude koja opisuje zadovoljstvo zbog tuđe nesreće. Psihologija je taj pojam kasnije preuzela kako bi objasnila zašto ponekad osjećamo olakšanje kada netko za koga vjerujemo da je godinama bio iznad pravila doživi pad.
Iako zvuči kao zloba, često nije riječ o uživanju u tuđoj patnji. Više je riječ o onome što ljudi vole nazvati karmom, Božjom pravdom ili kozmičkom pravdom.
Psihologija, naravno, nudi nešto manje mistično objašnjenje.
Američki psiholog Melvin Lerner tijekom 1960-ih razvio je teoriju vjerovanja u pravedan svijet nakon što je primijetio koliko ljudi teško prihvaćaju nepravdu. Prema njegovu mišljenju, imamo duboku potrebu vjerovati da se dobro i loše na kraju ipak nekako vrate te da postupci imaju posljedice.
Da je Lerner imao priliku pratiti poneku našu domaću aferu od početka do kraja, možda bi i sam povremeno posumnjao u vlastitu teoriju ili bi uz teoriju pravednog svijeta razvio i teoriju beskonačnog odgađanja pravde.
U stvarnosti se često pokaže suprotno.
Vidimo da:
• pošteni ljudi stradaju;
• sposobni ostaju neprimijećeni;
• nečiji uspjeh nema veze sa zaslugama;
• a moćni godinama izbjegavaju posljedice.
Naša slika pravednog svijeta tada počinje pucati. Zato nas takve priče toliko emocionalno pogađaju. Ovdje nije riječ samo o toj osobi. U pozadini se nalazi drugo pitanje: Ima li trud uopće smisla? Isplati li se igrati po pravilima? Vrijedi li poštenje?
Kada padne osoba koju doživljavamo privilegiranom, ne osjećamo samo zadovoljstvo zbog njezina pada. Osjećamo i nadu da pravila možda ipak vrijede za sve, da moć nije potpuna zaštita te da postupci ipak imaju posljedice.
Zato su takve vijesti toliko privlačne. Ne zato što uživamo u tuđoj nesreći, nego zato što želimo vjerovati da živimo u svijetu u kojem se postupci i posljedice ponekad susretnu.
Taj osjećaj pravednosti obično traje otprilike do trenutka kada se osnuje povjerenstvo. Zatim radna skupina. Pa posebno povjerenstvo. Onda još jedna stručna analiza.
A potom čujemo onu famoznu rečenicu: „Neka institucije pravne države rade svoj posao.“ I nakon nekoliko godina više se nitko ne sjeća zbog čega je cijela priča počela. A prvotni osjećaj zadovoljstva polako zamjenjuje nešto drugo – gorčina.
Naposljetku, ništa se nije promijenilo. Tresla se brda, rodio se miš. Naslovi nestanu, a kamere odu. U medijskom prostoru nađe se nova tema, novi skandal. Naš život teče i dalje kao da se ništa nije dogodilo. A osjećaj da je pravda pobijedila traje kraće od naslovnice.