Kad danas sjedne na skuter i izgubi se u rijeci milijuna motocikala koji svakodnevno prolaze ulicama Ho Chi Minh Cityja, Tea Kemešić teško može povjerovati koliko se njezin život promijenio u posljednjih devet godina. Djevojka koja je odrasla na vinkovačkim Lapovcima danas živi u gradu s više od deset milijuna stanovnika, predaje engleski jezik, putuje po jugoistočnoj Aziji i iz prve ruke upoznaje kulturu koja joj je donedavno bila potpuno nepoznata.
No, koliko god daleko otišla, jedna se stvar nije promijenila; Vinkovci su i dalje mjesto koje naziva domom.
– Iako sam rođena u Vukovaru, u Vinkovce sam se preselila kad sam imala tri godine i tamo sam zapravo odrasla. Djetinjstvo mi je prošlo između nekoliko vinkovačkih kvartova jer smo se dosta selili, ali najduže sam živjela na Lapovcima, koje i danas najviše vežem uz osjećaj doma.
Upravo su Vinkovci, kaže, oblikovali njezine prve uspomene; školska igrališta, šetnje uz Bosut, izlasci u Francusku četvrt i beskrajne kave na korzu.
– Obožavam ispijati kave na korzu; one koje krenu s ‘ajmo na kratku kavu na sat vremena’, a na kraju završe tako da sjedimo satima i pričamo o svemu i svačemu. I danas kada se vratim u Vinkovce, ako nisam na korzu, onda sam u Pepeu ili Nostalgiji. Uvijek imam isti osjećaj; kao da vrijeme tamo stoji i kao da sam samo nakratko otišla.
Danas kući dolazi tek jednom godišnje, najčešće tijekom ljeta, kada pokušava nadoknaditi propušteno vrijeme s obitelji i prijateljima.
San o svijetu počeo je u Osijeku
Nakon završene osnovne škole u Vinkovcima i hotelijersko-turističke škole u Vukovaru, Tea je studirala hrvatski jezik i književnost u Osijeku. Iako je po struci profesorica hrvatskog jezika, život ju je odveo u sasvim drugom smjeru.
Prva velika prekretnica dogodila se 2012. godine kada je, zahvaljujući Erasmus stipendiji, godinu dana provela u Poljskoj.
– To mi je bila jedna od najljepših godina života. Prvi put sam živjela u međunarodnom okruženju, svakodnevno govorila engleski, učila poljski i putovala. Tada sam shvatila koliko život u inozemstvu može biti uzbudljiv.
Po povratku u Hrvatsku znala je samo jedno; jednog će dana ponovno živjeti izvan granica Hrvatske.
Zašto baš Vijetnam?
Ideja, priznaje, nije nastala nakon pomnog planiranja, nego sasvim slučajno. Na Facebooku je pročitala blog jedne Osječanke koja je živjela u Vijetnamu. Priče o toj zemlji toliko su je zaintrigirale da je poželjela isto iskustvo.
– Kasnije smo se upoznale na kavi u Osijeku i nakon tog razgovora više nije bilo dileme.
Prijavila se na stručnu praksu preko AIESEC-a i dobila priliku otići u Ho Chi Minh City. Obitelj nije skrivala zabrinutost…
– Mama je do zadnjeg trenutka mislila da ću se ipak predomisliti ili da barem neću otići baš toliko daleko.
Ni prijatelji nisu ostali ravnodušni, a mnogi su imali vrlo iskrivljenu sliku zemlje u koju odlazi…
– Ljudi su me pitali: ‘Otkud baš Vijetnam?’ ili ‘Zar tamo nije rat?’. I danas se iznenade kad vide fotografije grada jer nisu svjesni koliko je moderan.
Dolazak koji nikada neće zaboraviti
Krajem 2017. godine avion je sletio u Ho Chi Minh City. Već nekoliko minuta kasnije Tea je doživjela prvi pravi kulturološki šok.
– Po izlasku s aerodroma taksisti su me okružili sa svih strana, a ja sam samo pokušavala shvatiti gdje sam uopće došla.
Iz taksija je promatrala grad koji se činio beskrajnim.
– Shvatila sam da sam iz malih Vinkovaca stigla u grad od više od deset milijuna ljudi.
Još veći izazov bilo je nešto sasvim svakodnevno…
– Sjećam se straha od prelaska ceste. Kasnije sam shvatila da je to u Vijetnamu stvarno posebna vrsta pothvata.
A prva vožnja skuterom?
– Cijelim putem molila sam se da stignem kući živa.
Trenutak kada je gotovo odustala
Prvi mjeseci na drugom kraju svijeta nisu bili bajkoviti. Posao nije ispunio očekivanja, živjela je daleko od centra grada i ozbiljno razmišljala o povratku u Hrvatsku.
– U jednom trenutku sam čak dala otkaz i skoro kupila kartu za povratak kući.
No, upravo tada stigla je nova poslovna ponuda.
– Vidjela sam to kao znak da ne trebam odustati. Toliko sam dugo sanjala dolazak ovdje da nisam htjela odustati nakon jednog lošeg iskustva.
Danas, gotovo desetljeće kasnije, uvjerena je da je donijela pravu odluku.
Život koji nikada nije dosadan
Od dolaska u Vijetnam radila je u državnim, privatnim i međunarodnim školama te na fakultetima. U državnim školama često je predavala razredima s pedesetak učenika.
– To me jako brzo naučilo snalažljivosti i fleksibilnosti.
Naučila je i voziti skuter, što prije dolaska nije mogla ni zamisliti.
– U Vinkovcima sam vozila samo bicikl. Danas volim tu slobodu koju osjećam kad vozim skuter, pa čak i vožnju u kaotičnom prometu.
Kaže kako je najveća razlika između Hrvatske i Vijetnama upravo ritam života. Ondje je sve glasnije, brže i intenzivnije, ali upravo joj ta energija odgovara.
– Volim raznolikost, ljude iz cijelog svijeta i to što mogu sjesti na skuter i otići na putovanje od nekoliko tjedana. Vijetnam je prekrasan, a ljudi su nevjerojatno srdačni.
Dom nije uvijek mjesto na kojem živimo
Najveći izazov ostaje udaljenost od obitelji i prijatelja.
– Mogu doći kući samo jednom godišnje i tada pokušavam ugurati sve u nekoliko tjedana.
Ipak, povratak za stalno nije među njezinim planovima.
– Navikla sam se na život vani i najbolje se osjećam u međunarodnom okruženju. Toliko sam se navikla na Vijetnam da mi ponekad čak bude čudno ponovno se prilagoditi Hrvatskoj.
No jedna se stvar nije promijenila:
– Koliko god daleko bila, Vinkovci su mi i dalje prisutni kroz ljude, vijesti i male stvari koje te uvijek vrate doma.
Uskoro na našem portalu – Vijetnam iz prve ruke
Ovo je tek uvod u priču Tee Kemešić, Vinkovčanke koja je prije gotovo deset godina krenula u nepoznato i pronašla novi dom na drugom kraju svijeta.
U narednom razdoblju na našem portalu objavljivat ćemo serijal njezinih putopisnih reportaža iz Vijetnama. Kroz osobna iskustva, zanimljive susrete i fotografije, Tea će čitateljima približiti svakodnevni život, običaje, kulturu, gastronomiju, prirodne ljepote i manje poznata mjesta ove fascinantne azijske zemlje te pokazati zašto je Vijetnam mnogo više od stereotipa koje mnogi još uvijek imaju o njemu.